Razoružanje tokom etničkog i vjerskog rata: perspektiva UN-a

Uvaženi govor na Godišnjoj međunarodnoj konferenciji o rješavanju etničkih i vjerskih sukoba i izgradnji mira 2015. održanoj u New Yorku 10. oktobra 2015. od strane Međunarodnog centra za etno-religijsko posredovanje.

Govornik:

Curtis Raynold, sekretar, Savjetodavni odbor generalnog sekretara za pitanja razoružanja, Ured Ujedinjenih nacija za pitanja razoružanja, sjedište Ujedinjenih naroda, New York.

Veliko mi je zadovoljstvo biti ovdje jutros da vam govorim o radu Ujedinjenih naroda, posebno o radu Ureda Ujedinjenih naroda za pitanja razoružanja (UNODA) i njegovim nastojanjima da se iz perspektive pozabavi svim izvorima oružanih sukoba razoružanja.

Hvala Međunarodnom centru za etno-religijsko posredovanje (ICERM) na organizaciji ove važne konferencije. Dolazi u trenutku kada obilježavamo 70. godišnjicu Ujedinjenih naroda koji su već sedam decenija na čelu napora za izgradnju mira i prevenciju sukoba širom svijeta. Stoga pozdravljamo neumorni rad organizacija civilnog društva kao što je vaša na razvoju alternativnih metoda prevencije i rješavanja oružanih sukoba i edukacije ljudi o opasnostima međuetničkih i međuvjerskih sukoba.

Organizacije civilnog društva dale su veliki doprinos i na polju razoružanja, a Ured Ujedinjenih nacija za pitanja razoružanja je posebno zahvalan na njihovom radu u tom pogledu.

Kao veteran šest mirovnih misija Ujedinjenih nacija, svjedočio sam i vrlo dobro poznajem dugotrajnu društvenu, ekološku i ekonomsku štetu koju su oružani sukobi izazvali u mnogim dijelovima svijeta. Kao što svi znamo, takvi sukobi imaju nekoliko korijenskih uzroka, od kojih su vjera i etnička pripadnost samo dva. Konflikte mogu izazvati i brojni drugi uzroci koji se moraju rješavati odgovarajućim mjerama koje direktno rješavaju specifične korijenske uzroke, uključujući one vjerskog i etničkog porijekla.

Moje kolege u Odjelu za političke poslove, posebno one u Jedinici za podršku posredovanju, imaju mandat da pronađu odgovarajuće mjere za rješavanje temeljnih uzroka sukoba svih vrsta i rasporedili su širok spektar resursa u mnogim područjima sukoba sa velika efikasnost. Ovi napori, iako vrlo efikasni u nekim slučajevima, sami po sebi nisu dovoljni da se u potpunosti riješe oružani sukobi svih vrsta. Za efikasno rješavanje oružanih sukoba, uključujući rješavanje njihovih temeljnih uzroka i razornih posljedica, UN se oslanja na širok spektar stručnosti.

U tom smislu, različita odeljenja unutar sistema Ujedinjenih nacija sarađuju kako bi doveli svoje specijalizovane resurse i ljudstvo za rešavanje problema oružanog sukoba. Ova odeljenja uključuju Kancelariju Ujedinjenih nacija za pitanja razoružanja, Odeljenje za politička pitanja, Odeljenje za mirovne operacije (DPKO), Odeljenje za terensku službu (DFS) i mnoge druge.

Ovo me dovodi do rada Kancelarije za pitanja razoružanja i njene uloge u prevenciji i rešavanju oružanih sukoba. Naša uloga u onome što je u suštini zajednički napor je da smanjimo dostupnost oružja i municije koji podstiču sukob. Tema ove panel diskusije: “Razoružanje tokom etničkog i vjerskog rata” čini se da sugerira da bi mogao postojati poseban pristup razoružanju u kontekstu vjerskih i etničkih sukoba. Da budem jasan na početku: Ured UN-a za pitanja razoružanja ne pravi razliku između različitih vrsta oružanih sukoba i usvaja jedinstven pristup u izvršavanju svog mandata razoružanja. Kroz razoružanje, nadamo se da ćemo smanjiti dostupnost svih vrsta oružja koje trenutno podstiču vjerske, etničke i druge sukobe širom svijeta.

Razoružanje, u kontekstu svih sukoba, bilo da su etnički, vjerski ili na neki drugi način, uključuje prikupljanje, dokumentaciju, kontrolu i odlaganje malokalibarskog oružja, municije, eksploziva i lakog i teškog naoružanja od boraca. Cilj je smanjiti i konačno eliminirati neregulisanu dostupnost oružja i na taj način smanjiti šanse za nastavak sukoba bilo koje vrste.

Naša kancelarija radi na podršci i promociji sporazuma o kontroli naoružanja jer su ovi sporazumi igrali ključnu ulogu u smirivanju sukoba kroz istoriju razoružanja. Oni su djelovali kao mjere za izgradnju povjerenja, pružajući i put i priliku za dovođenje suprotstavljenih snaga za pregovarački sto.

Sporazum o trgovini oružjem i Program akcije, na primjer, dva su vrlo važna alata koja međunarodna zajednica može primijeniti kao zaštitne mjere protiv nezakonitog prijenosa, destabilizirajućeg gomilanja i zloupotrebe konvencionalnog oružja koje se, tako često, koristi za daljnje etničko, vjersko i drugi sukobi.

ATT koji je nedavno usvojila Generalna skupština UN ima za cilj uspostavljanje najviših mogućih zajedničkih međunarodnih standarda za regulisanje međunarodne trgovine konvencionalnim oružjem, te sprječavanje i iskorijenjivanje nedozvoljene trgovine konvencionalnim oružjem i njegovog preusmjeravanja. Nada je da će se pojačanim regulisanjem trgovine oružjem ostvariti veća mera mira u područjima sukoba.

Kao što je generalni sekretar nedavno rekao, „Sporazum o trgovini oružjem nudi obećanje mirnijeg svijeta i eliminira očigledan moralni jaz u međunarodnom pravu.

Osim svoje uloge u podršci usvajanju Ugovora o trgovini oružjem, Ured UN-a za pitanja razoružanja nadzire Program akcije za sprječavanje, borbu i iskorjenjivanje nezakonite trgovine malokalibarskim i lakim oružjem u svim njenim aspektima. To je važna inicijativa koju podržavaju Ujedinjene nacije, osnovana 1990-ih za smanjenje dostupnosti malokalibarskog i lakog naoružanja promoviranjem različitih režima kontrole naoružanja u zemljama učesnicama.

Vijeće sigurnosti UN-a također igra ključnu ulogu u razoružanju s ciljem eliminacije etničkih, vjerskih i drugih sukoba. U avgustu 2014. Vijeće sigurnosti usvojilo je rezoluciju o prijetnjama međunarodnom miru i sigurnosti uzrokovanim terorističkim aktima[1], s posebnim osvrtom na prijetnju koju predstavljaju strani teroristički borci. Značajno je da je Vijeće ponovno potvrdilo svoju odluku da države trebaju spriječiti direktnu ili indirektnu nabavku, prodaju ili transfer oružja Islamskoj državi u Iraku i Levantu (ISIL), Frontu Al Nusrah (ANF) i svim pojedincima, grupama, preduzećima i entiteti povezani s Al-Qaidom.[2]

Da zaključim, pokušao sam baciti malo svjetla na rad Ureda UN-a za pitanja razoružanja i ključnu ulogu razoružanja u rješavanju etničkih, vjerskih i drugih sukoba. Razoružanje je, kao što ste do sada možda shvatili, samo dio jednačine. Naš rad u Ujedinjenim nacijama na okončanju etničkih, vjerskih i drugih oblika sukoba je zajednički napor mnogih dijelova sistema UN-a. Samo koristeći specijalizovanu ekspertizu različitih sektora sistema UN-a najbolje smo u stanju da se pozabavimo osnovnim uzrocima verskih, etničkih i drugih sukoba na efikasan način.

[1] S/RES/2171 (2014), 21. avgust 2014.

[2] S/RES/2170 (2014), op 10.

Udio

Vezani članci

Religije u Igbolandu: Diverzifikacija, relevantnost i pripadnost

Religija je jedan od socioekonomskih fenomena s neospornim utjecajem na čovječanstvo bilo gdje u svijetu. Koliko god se činilo svetim, religija nije važna samo za razumijevanje postojanja bilo kojeg autohtonog stanovništva, već ima i politički značaj u međuetničkom i razvojnom kontekstu. Istorijski i etnografski dokazi o različitim manifestacijama i nomenklaturama fenomena religije obiluju. Nacija Igbo u južnoj Nigeriji, s obje strane rijeke Niger, jedna je od najvećih crnačkih poduzetničkih kulturnih grupa u Africi, s nepogrešivim vjerskim žarom koji implicira održivi razvoj i međuetničke interakcije unutar svojih tradicionalnih granica. Ali religijski pejzaž Igbolanda se stalno mijenja. Do 1840. dominantna religija(e) Igboa bila je autohtona ili tradicionalna. Manje od dvije decenije kasnije, kada su kršćanske misionarske aktivnosti započele na tom području, oslobođena je nova sila koja će na kraju rekonfigurirati autohtoni vjerski krajolik ovog područja. Kršćanstvo je postalo patuljak dominacije potonjeg. Prije stogodišnjice kršćanstva u Igbolandu, islam i druge manje hegemonističke vjere su se pojavile da se takmiče protiv autohtonih Igbo religija i kršćanstva. Ovaj rad prati religijsku diverzifikaciju i njen funkcionalni značaj za harmoničan razvoj u Igbolandu. Svoje podatke crpi iz objavljenih radova, intervjua i artefakata. Tvrdi se da će kako se nove religije pojavljuju, religiozni krajolik Igboa nastaviti da se diverzificira i/ili prilagođava, bilo radi uključivanja ili isključivosti među postojećim i novonastalim religijama, za opstanak Igboa.

Udio

Prelazak na islam i etnički nacionalizam u Maleziji

Ovaj rad je segment većeg istraživačkog projekta koji se fokusira na uspon etničkog malajskog nacionalizma i prevlasti u Maleziji. Iako se porast etničko malajskog nacionalizma može pripisati različitim faktorima, ovaj rad se posebno fokusira na islamski zakon o konverziji u Maleziji i na to da li je ojačao osjećaj prevlasti etničke Malajke ili ne. Malezija je multietnička i multireligijska zemlja koja je stekla nezavisnost 1957. godine od Britanaca. Malajci su kao najveća etnička grupa oduvijek smatrali vjeru islama dijelom svog identiteta koji ih odvaja od drugih etničkih grupa koje su uvedene u zemlju za vrijeme britanske kolonijalne vladavine. Dok je islam zvanična religija, Ustav dopušta mirno prakticiranje drugih religija od strane ne-Malezijaca, odnosno etničkih Kineza i Indijaca. Međutim, islamski zakon koji reguliše muslimanske brakove u Maleziji nalaže da nemuslimani moraju preći na islam ako žele da se ožene muslimanima. U ovom radu tvrdim da je islamski zakon o konverziji korišten kao sredstvo za jačanje osjećaja etničkog malajskog nacionalizma u Maleziji. Preliminarni podaci prikupljeni su na osnovu intervjua sa malajskim muslimanima koji su u braku sa ne-Malejkama. Rezultati su pokazali da većina malajskih ispitanika smatra prelazak na islam imperativom kako to zahtijevaju islamska vjera i državni zakon. Osim toga, oni također ne vide razlog zašto bi se ne-Malajci protivili prelasku na islam, jer će se nakon vjenčanja djeca automatski smatrati Malezima prema Ustavu, koji također dolazi sa statusom i privilegijama. Stavovi nemalajaca koji su prešli na islam zasnovani su na sekundarnim intervjuima koje su vodili drugi učenjaci. Budući da se muslimanstvo povezuje s Malajcem, mnogi neMalajci koji su se preobratili osjećaju se lišeno svog osjećaja vjerskog i etničkog identiteta i osjećaju se pod pritiskom da prihvate etničku malajsku kulturu. Iako bi promjena zakona o konverziji mogla biti teška, otvoreni međuvjerski dijalozi u školama iu javnom sektoru mogli bi biti prvi korak u rješavanju ovog problema.

Udio