Etnički i vjerski sukobi: kako možemo pomoći
Uvod
Želeo bih da vam se iskreno zahvalim na prisustvu, što me veoma ceni od strane Upravnog odbora ICERM-a i mene. Zahvalan sam svom prijatelju, Basil Ugorji, na njegovoj posvećenosti ICERM-u i stalnoj pomoći, posebno za nove članove poput mene. Njegovo vođenje kroz proces omogućilo mi je da se integriram u tim. Zbog toga sam veoma zahvalan i sretan što sam član ICERM-a.
Moja ideja je da podijelim neka razmišljanja o etničkim i vjerskim sukobima: kako nastaju i kako ih efikasno riješiti. U tom smislu, fokusiraću se na dva specifična slučaja: Indiju i Obalu Slonovače.
Živimo u svijetu u kojem se svakodnevno suočavamo s krizama, a neke od njih eskaliraju u nasilne sukobe. Takvi događaji uzrokuju ljudsku patnju i ostavljaju višestruke posljedice, uključujući smrt, ozljede i PTSP (posttraumatski stresni poremećaj).
Priroda tih sukoba varira u pogledu ekonomskih uslova, geopolitičkih stavova, ekoloških pitanja (uglavnom zbog oskudice resursa), sukoba zasnovanih na identitetu kao što su rasa, etnička pripadnost, religija ili kultura i mnogi drugi.
Među njima, etnički i vjerski sukobi imaju historijski obrazac širenja nasilnih sporova, naime: genocid nad Tutsiima u Ruandi 1994. godine koji je koštao 800,000 žrtava (izvor: Marijke Verpoorten); Srebrenica 1995., sukob u bivšoj Jugoslaviji u kojem je ubijeno 8,000 Muslimana (izvor: TPIY); vjerske tenzije u Xinjiangu između muslimana Ujgura i Hansa koje podržava kineska vlada; progon kurdskih zajednica Iraka 1988. (upotreba gasa protiv kurdskog naroda u gradu Halabja (izvor: https://www.usherbrooke.ca/); i etnoreligijske tenzije u Indiji..., da spomenemo samo neke.
Ovi sukobi su također vrlo složeni i izazovni za rješavanje, uzimajući na primjer arapsko-izraelski sukob na Bliskom istoku, koji je jedan od najdugotrajnijih i najsloženijih sukoba na svijetu.
Takvi sukobi traju duži period jer su duboko ukorijenjeni u narativi predaka; oni su naslijeđeni i visoko motivirani iz generacije u generaciju, što ih čini izazovnim do kraja. Može proći mnogo vremena prije nego što ljudi pristanu da nastave dalje s teretom i pohlepom iz prošlosti.
Većinu vremena neki političari koriste religiju i etničku pripadnost kao alate za manipulaciju. Ovi političari se nazivaju političkim poduzetnicima koji koriste drugačiju strategiju da manipulišu mišljenjem i uplaše ljude dajući im da osjećaju da postoji prijetnja za njih ili njihovu specifičnu grupu. Jedini izlaz je da reaguju dok njihove reakcije izgledaju kao borba za preživljavanje (izvor: François Thual, 1995).
Slučaj Indije (Christophe Jaffrelot, 2003.)
U 2002. godini, država Gujarat doživjela je nasilje između većinskih hinduista (89%) i muslimanske manjine (10%). Međuverski nemiri su se ponavljali, a rekao bih da su čak postali strukturalni u Indiji. Studija Jaffrelota ističe da se neredi najčešće dešavaju uoči izbora zbog prevelikog pritiska među vjerskim, političkim grupama, a političarima je i bez napora da uvjeravaju birače vjerskim argumentima. U tom sukobu, muslimani se vide kao peta kolona (izdajnici) iznutra, koji prijete sigurnosti Hindusa dok su saučesnici s Pakistanom. S druge strane, nacionalističke stranke šire antimuslimanske poruke i tako stvaraju nacionalistički pokret koji se koristi u njihovu korist tokom izbora. Ne samo da za takve uslove treba kriviti političke stranke jer su odgovorni i državni zvaničnici. U ovakvoj vrsti sukoba, državni zvaničnici se bore da održe mišljenje u svoju korist, stoga namjerno podržavaju hinduističku većinu. Kao rezultat toga, intervencije policije i vojske tokom nereda su vrlo minimalne i spore, a ponekad se pojavljuju vrlo kasno nakon izbijanja i velikih šteta.
Za neke hinduističke populacije, ovi neredi su prilika za osvetu muslimanima, ponekad vrlo bogatim i koji se smatraju značajnim eksploatatorima autohtonih Hindusa.
Slučaj Obale Slonovače (Phillipe Hugon, 2003.)
Drugi slučaj o kojem želim razgovarati je sukob u Obali Slonovače od 2002. do 2011. Bio sam oficir za vezu kada su vlada i pobunjenici potpisali mirovni sporazum u Ouagadougouu 4. marta 2007. godine.
Ovaj sukob je opisan kao sukob između muslimana Dioulasa sa sjevera i kršćana s juga. Šest godina (2002-2007) zemlja je bila podijeljena na sjever, okupiran od strane pobunjenika podržanih od sjevernog stanovništva i jug, pod kontrolom vlade. Iako sukob izgleda kao etnoreligijski sukob, potrebno je istaći da nije.
Prvobitno je kriza počela 1993. godine kada je umro bivši predsjednik Félix Houphouët Boigny. Njegov premijer Alassane Ouattara je htio da ga smijeni, pozivajući se na ustav, ali nije ispalo kako je planirao, a naslijedio ga je predsjednik parlamenta Henry Konan Bédié.
Bédié je potom organizovao izbore dvije godine kasnije, 1995., ali je Alassane Ouattara isključen iz takmičenja (pravnim trikovima...).
Šest godina kasnije, 1999. godine Bédié je svrgnut u državnom udaru koji su predvodili mladi vojnici sa sjevera lojalni Alassaneu Ouattari. Događaje su pratili izbori koje su 2000. organizovali pučisti, a Alassane Ouattara je ponovo isključen, što je omogućilo Laurentu Gbagbou da pobijedi na izborima.
Nakon toga, 2002. godine, došlo je do pobune protiv Gbagboa, a primarni zahtjev pobunjenika bio je njihovo uključivanje u demokratski proces. Uspjeli su primorati vladu da organizira izbore 2011. godine na kojima je Alassane Ouattara dobio dozvolu da učestvuje kao kandidat i tada je pobijedio.
U ovom slučaju, potraga za političkom moći bila je uzrok sukoba koji je prerastao u oružanu pobunu i ubio više od 10,000 ljudi. Osim toga, etnička pripadnost i religija korišteni su samo za uvjeravanje militanata, posebno onih u ruralnim područjima, nisko obrazovanih.
U većini etničkih i vjerskih sukoba, instrumentalizacija etničke pripadnosti i vjerskih tenzija je element marketinga u službi političkih poduzetnika s ciljem mobilizacije aktivista, boraca i resursa. Oni su, dakle, ti koji odlučuju koju dimenziju će unijeti u igru kako bi postigli svoje ciljeve.
Šta možemo da uradimo?
Lideri zajednica su se vratili na pravi put u mnogim oblastima nakon neuspjeha nacionalnih političkih lidera. Ovo je pozitivno. Međutim, još je dug put do izgradnje povjerenja među lokalnim stanovništvom, a dio izazova je nedostatak kvalifikovanog osoblja koje bi se bavilo mehanizmima rješavanja sukoba.
Svako može biti lider u stabilnim periodima, ali nažalost, zbog višestrukih kriza koje se stalno dešavaju, bitno je izabrati kvalifikovane lidere za zajednicu i države. Lideri koji mogu efikasno da ostvare svoju misiju.
zaključak
Svjestan sam da je ova teza podložna mnogim kritikama, ali samo želim da ovo imamo na umu: motivacije u sukobima nisu ono što se pojavljuje na prvom mjestu. Možda ćemo morati da kopamo dublje pre nego što shvatimo šta zaista podstiče sukobe. U mnogim slučajevima, etnoreligijski sukobi se samo koriste za pokrivanje nekih političkih ambicija i projekata.
Tada je naša odgovornost kao mirotvoraca da u svakom pojedinačnom sukobu identifikujemo ko su akteri koji se razvijaju i koji su njihovi interesi. Iako to možda nije lako, neophodno je kontinuirano trenirati i dijeliti iskustva sa liderima zajednice kako bi se spriječili sukobi (u najboljim slučajevima) ili ih se riješilo tamo gdje su već eskalirali.
S tim u vezi, vjerujem da je ICERM, Međunarodni centar za etno-vjersku medijaciju, odličan mehanizam koji će nam pomoći da postignemo održivost okupljanjem naučnika, političkih i lidera zajednice kako bi podijelili znanje i iskustvo.
Hvala vam na pažnji i nadam se da će ovo biti osnova za naše razgovore. I još jednom hvala što ste me dočekali u timu i omogućili mi da budem dio ovog divnog putovanja kao mirotvorci.
O govorniku
Yacouba Isaac Zida bio je viši oficir vojske Burkine Faso u činu generala.
Usavršavao se u mnogim zemljama uključujući Maroko, Kamerun, Tajvan, Francusku i Kanadu. Takođe je bio učesnik programa zajedničkih specijalnih operacija na Univerzitetu u Tampi, Florida, Sjedinjene Američke Države.
Nakon narodnog ustanka u Burkini Faso u oktobru 2014. godine, gospodina Zida je vojska imenovala za privremenog šefa države Burkina Faso da vodi konsultacije koje su rezultirale imenovanjem civila za vođu tranzicije. G. Zida je potom imenovan za premijera u novembru 2014. godine od strane prelazne civilne vlade.
Podnio je ostavku u decembru 2015. nakon što je sproveo najslobodnije izbore u Burkini Faso ikada. Od februara 2016. g. Zida živi u Otavi, Kanada, sa svojom porodicom. Odlučio je da se vrati u školu za doktorat. u studijama sukoba. Njegovi istraživački interesi su usmjereni na terorizam u regiji Sahel.
