Autohtono stanovništvo Biafre (IPOB): Revitalizirani društveni pokret u Nigeriji
Uvod
Ovaj rad se fokusira na članak Washington Posta od 7. jula 2017. koji je napisao Eromo Egbejule i pod naslovom “Pedeset godina kasnije, Nigerija nije uspjela naučiti iz svog užasnog građanskog rata”. Dva elementa su mi privukla pažnju dok sam pregledavao sadržaj ovog članka. Prva je naslovna slika koju su urednici odabrali za članak koji je preuzet iz Agence France-Presse / Getty Images s opisom: “Pristalice domorodačkog naroda Biafra marširaju u Port Harcourtu u januaru.” Drugi element koji mi je privukao pažnju je datum objavljivanja članka koji je 7.
Na osnovu simbolike ova dva elementa – naslovne slike članka i datuma –, ovaj rad nastoji postići tri cilja: prvo, objasniti glavne teme u Egbejuleovom članku; drugo, da se izvrši hermeneutička analiza ovih tema iz perspektive relevantnih teorija i koncepata u studijama društvenog pokreta; i treće, da se osvrne na posljedice kontinuirane agitacije za nezavisnost Biafre od strane revitaliziranog istočnonigerijskog društvenog pokreta – Autohtoni narod Biafre (IPOB).
“Pedeset godina kasnije, Nigerija nije uspjela naučiti iz svog užasnog građanskog rata” - Glavne teme u Egbejuleovom članku
Novinar iz Nigerije koji se fokusira na društvene pokrete u zapadnoj Africi, Eromo Egbejule ispituje šest temeljnih pitanja u središtu rata Nigerije i Biafre i pojave novog pokreta za nezavisnost pro-Biafra. Ova pitanja su Rat Nigerija-Bijafra: porijeklo, posljedice i poslijeratna tranziciona pravda; uzrok rata Nigerija-Biafra, posljedice i neuspjeh tranzicijske pravde; istorijsko obrazovanje – zašto se rat Nigerija-Biafra kao kontroverzno istorijsko pitanje nije predavao u nigerijskim školama; istorija i pamćenje – kada se prošlost ne obraća, istorija se ponavlja; revitalizacija pokreta za nezavisnost Biafre i uspon autohtonog naroda Biafre; i konačno, odgovor sadašnje vlasti na ovaj novi pokret kao i dosadašnji uspjeh pokreta.
Rat Nigerija-Biafra: porijeklo, posljedice i poslijeratna tranziciona pravda
Sedam godina nakon sticanja nezavisnosti Nigerije od Velike Britanije 1960. godine, Nigerija je ušla u rat sa jednim od svojih ključnih regiona – jugoistočnom regijom – koja se nalazi u oblasti koja je formalno poznata kao Biafraland. Rat u Nigeriji i Biafra je počeo 7. jula 1967. i završio 15. januara 1970. Zbog mog prethodnog saznanja o datumu kada je rat počeo, privukao me je datum objavljivanja Egbejuleovog Washington Post članka 7. jula 2017. godine. Njegovo objavljivanje poklopilo se sa obilježavanjem pedesetogodišnjice rata. Kako je rečeno u popularnim spisima, medijskim diskusijama i porodicama, Egbejule prati uzrok rata do masakra etničkih Igboa u sjevernoj Nigeriji koji se dogodio i 1953. i 1966. Iako je masakr Igboa 1953. godine u Sjeverna Nigerija dogodila se tokom kolonijalne ere prije nezavisnosti, masakr iz 1966. bio je nakon sticanja nezavisnosti Nigerije od Velike Britanije, a njegova motivacija i događaji koji je okružuju možda su bili pokretači zasjedanja u Biafri 1967. godine.
Dva važna katalizatorska događaja u to vrijeme bila su državni udar od 15. januara 1966. koji je orkestrirala grupa vojnih oficira kojima su dominirali Igbo vojnici, što je rezultiralo ubijanjem najviših civilnih vladinih i vojnih zvaničnika uglavnom iz sjeverne Nigerije, uključujući nekoliko južnih -zapadnjaci. Učinak ovog vojnog udara na etničku grupu Hausa-Fulani u sjevernoj Nigeriji i negativni emocionalni stimulansi – ljutnja i tuga – podstaknuti ubistvom njihovih vođa bili su motivacija za kontrapuč iz jula 1966. godine. 29. jula 1966. kontrapuč koji ja nazivam udarom iscrpljivanja protiv vojnih vođa Igboa planirali su i izveli vojni zvaničnici Hausa-Fulani iz sjeverne Nigerije i u njemu su mrtvi nigerijski šef države (igbo etničkog porijekla) i najviši vojni Igbo vođe . Takođe, u znak osvete za ubistvo severnih vojnih vođa u januaru 1966. godine, mnogi Igbo civili koji su u to vreme boravili u severnoj Nigeriji su hladnokrvno masakrirani i njihova tela su vraćena u istočnu Nigeriju.
Na osnovu ovog ružnog razvoja događaja u Nigeriji, general Chukwuemeka Odumegwu Ojukwu, tadašnji vojni guverner istočnog regiona, odlučio je da proglasi nezavisnost Biafre. Njegov argument je bio da ako nigerijska vlada i policija nisu u stanju da zaštite Igbose koji žive u drugim regijama – sjevernim i zapadnim regijama – onda je bolje da se Igbosi vrate u istočni region gdje će biti sigurni. Stoga se, a na osnovu dostupne literature, smatra da je do otcjepljenja Biafre došlo iz sigurnosnih i sigurnosnih razloga.
Proglašenje nezavisnosti Biafre izazvalo je krvavi rat koji je trajao skoro tri godine (od 7. jula 1967. do 15. januara 1970.), jer nigerijska vlada nije želela posebnu državu Biafra. Prije kraja rata 1970. godine, procjenjuje se da je umrlo preko tri miliona ljudi koji su ili direktno ubijeni ili umrli od gladi tokom rata, od kojih su većina bili civili iz Biafra, uključujući djecu i žene. Kako bi stvorio uslove za jedinstvo svih Nigerijaca i olakšao reintegraciju Biafrana, tadašnji vojni šef države Nigerije, general Yakubu Gowon, proglasio je “nema pobjednika, nema pobijeđenog, već pobjedom zdravog razuma i jedinstva Nigerije”. U ovu deklaraciju bio je uključen program tranzicione pravde popularno poznat kao „3Rs“ – pomirenje (reintegracija), rehabilitacija i rekonstrukcija. Nažalost, nije bilo pouzdanih istraga o teškim kršenjima ljudskih prava i drugim zločinima i zločinima protiv čovječnosti počinjenih tokom rata. Bilo je slučajeva da su zajednice potpuno masakrirane tokom rata Nigerije i Biafre, na primjer, masakr u Asabi u Asabi koja se nalazi u današnjoj državi Delta. Za ove zločine protiv čovječnosti niko nije odgovarao.
Istorija i sjećanje: Posljedice neobraćanja prošlosti – istorija se ponavlja
Budući da je poslijeratni program tranzicijske pravde bio neefikasan i nije uspio da se pozabavi kršenjem ljudskih prava i genocidnim zločinima počinjenim nad stanovnicima jugoistoka tokom rata, bolna sjećanja na rat su još uvijek svježa u glavama mnogih Biafranaca čak i pedeset godina nakon toga. Preživjeli rata i njihove porodice još uvijek pate od međugeneracijske traume. Pored traume i žudnje za pravdom, Igbosi na jugoistoku Nigerije osjećaju se potpuno marginalizirano od strane savezne vlade Nigerije. Od kraja rata, u Nigeriji nije bilo predsjednika Igboa. Nigerijom više od četrdeset godina vladaju Hausa-Fulani sa sjevera i Yoruba sa jugozapada. Igbosi smatraju da su i dalje kažnjeni zbog prekinute sesije Biafre.
S obzirom na to da ljudi glasaju po etničkim linijama u Nigeriji, malo je vjerovatno da će Hausa-Fulani koji čine većinu u Nigeriji i Yoruba (druga većina) glasati za Igbo predsjedničkog kandidata. Zbog toga se Igboi osjećaju frustrirano. Zbog ovih problema, a s obzirom na to da federalna vlada nije uspjela da se pozabavi pitanjima razvoja na jugoistoku, pojavili su se novi talasi agitacije i ponovni poziv za još jednu nezavisnost Biafrana kako iz regiona tako i unutar zajednica dijaspore u inostranstvu.
Obrazovanje istorije – Podučavanje kontroverznih pitanja u školama – zašto se rat Nigerije i Biafre nije predavao u školama?
Još jedna zanimljiva tema koja je veoma relevantna za revitalizovanu agitaciju za nezavisnost Biafrana je obrazovanje istorije. Od kraja rata u Nigeriji i Bijafra, obrazovanje istorije je uklonjeno iz školskih programa. Državljani Nigerije rođeni nakon rata (1970. godine) nisu učili istoriju u školskim učionicama. Takođe, rasprava o ratu Nigerije i Biafre javno je smatrana tabuom. Dakle, riječ “Biafra” i historija rata bili su posvećeni vječnoj tišini kroz politiku zaborava koju su provodili nigerijski vojni diktatori. Tek 1999. godine nakon povratka demokratije u Nigeriju građani su postali pomalo slobodni da razgovaraju o takvim pitanjima. Međutim, zbog nedostatka tačnih informacija o tome šta se zaista dogodilo prije, za vrijeme i neposredno nakon rata, budući da se historija nije predavala u nigerijskim učionicama sve do vremena pisanja ovog rada (u julu 2017.), vrlo konfliktnih i polarizirajućih narativa ima u izobilju. . To čini pitanja o Biafri vrlo kontroverznim i vrlo osjetljivim u Nigeriji.
Revitalizacija pokreta za nezavisnost Biafre i uspon autohtonog naroda Biafre
Sve gore navedene tačke – neuspjeh poslijeratne tranzicione pravde, transgeneracijske traume, uklanjanje historije iz školskih programa u Nigeriji kroz politiku zaborava – stvorile su uslove za ponovno buđenje i revitalizaciju stare agitacije za nezavisnost Biafre. . Iako akteri, politička klima i razlozi mogu biti različiti, cilj i propaganda su i dalje isti. Igbosi tvrde da su žrtve nefer odnosa i tretmana u centru. Stoga je potpuna nezavisnost od Nigerije idealno rješenje.
Počevši od ranih 2000-ih, počeli su novi talasi agitacije. Prvi nenasilni društveni pokret koji je privukao pažnju javnosti je Pokret za aktualizaciju suverene države Biafra (MASSOB) koji je osnovao Ralph Uwazuruike, pravnik koji je školovan u Indiji. Iako su aktivnosti MASSOB-a dovele do sukoba sa organima za provođenje zakona u različitim vremenima i hapšenja njegovog vođe, to nije privuklo pažnju međunarodnih medija i zajednice. Zabrinut da san o nezavisnosti Biafre neće biti ostvaren preko MASSOB-a, Nnamdi Kanu, Nigerijsko-Britanac sa sjedištem u Londonu i koji je rođen na kraju rata Nigerija-Biafra 1970. godine odlučio je koristiti novi način komunikacije, društvene mreže i online radio da potaknu milione aktivista za nezavisnost Biafre, pristalica i simpatizera na njegovu stvar u Biafri.
Ovo je bio pametan potez jer ime, Radio Biafra je veoma simboličan. Radio Biafra je bio naziv nacionalne radio stanice ugašene države Biafran, a djelovala je od 1967. do 1970. godine. Nekada se koristila za promoviranje Igbo nacionalističkog narativa u svijetu i za oblikovanje svijesti Igboa u regiji. Od 2009. novi Radio Biafra se emitovao online iz Londona i privukao je milione Igbo slušalaca na svoju nacionalističku propagandu. Kako bi skrenuo pažnju nigerijske vlade, direktor Radio Biafre i samoproglašeni vođa domorodačkog naroda Biafre, g. Nnamdi Kanu, odlučio je koristiti provokativnu retoriku i izraze, od kojih se neki smatraju govorom mržnje i huškanjem na nasilje i rat. Neprekidno je emitovao emisije koje su prikazivale Nigeriju kao zoološki vrt, a Nigerijce kao životinje bez racionalnosti. Na baneru Facebook stranice i web stranice njegovog radija pisalo je: "Zoološki vrt se zove Nigerija." Pozvao je na snabdijevanje oružjem i municijom za vođenje rata protiv sjevernog naroda Hausa-Fulani ako se protivi nezavisnosti Biafre, navodeći da će ovoga puta Biafra pobijediti Nigeriju u ratu.
Odgovor Vlade i dosadašnji uspjeh pokreta
Zbog govora mržnje i poruka koje izazivaju nasilje koje je širio preko Radija Biafra, Nnamdi Kanu je uhapšen u oktobru 2015. po povratku u Nigeriju od strane Službe državne sigurnosti (SSS). On je zadržan u pritvoru i pušten u aprilu 2017. uz kauciju. Njegovo hapšenje izazvalo je atmosferu u Nigeriji i dijaspori u inostranstvu, a njegove pristalice protestovale su u različitim državama protiv njegovog hapšenja. Odluka predsjednika Buharija da naredi hapšenje g. Kanua i protesti koji su uslijedili nakon hapšenja doveli su do brzog širenja pokreta za nezavisnost pro-Biafra. Nakon puštanja na slobodu u aprilu 2017., Kanu je bio u jugoistočnom dijelu Nigerije pozivajući na referendum koji će utrti pravni put za nezavisnost Biafre.
Pored podrške koju je stekao pokret za nezavisnost pro-Biafra, Kanuove aktivnosti kroz njegov Radio Biafra i Indigenous People of Biafra (IPOB) inspirisale su nacionalnu debatu o prirodi federalne strukture Nigerije. Mnoge druge etničke grupe i neki Igbosi koji ne podržavaju nezavisnost Biafre predlažu decentraliziraniji federalni sistem vlasti u kojem će regije ili države imati veću fiskalnu autonomiju da upravljaju svojim poslovima i plaćaju pošten dio poreza saveznoj vladi .
Hermeneutička analiza: Šta možemo naučiti iz studija društvenih pokreta?
Istorija nas uči da su društveni pokreti odigrali vitalnu ulogu u donošenju strukturnih i političkih promjena u zemljama širom svijeta. Od abolicionističkog pokreta do pokreta za građanska prava i trenutnog pokreta Black Lives Matter u Sjedinjenim Državama, ili uspona i širenja Arapskog proljeća na Bliskom istoku, postoji nešto jedinstveno u svim društvenim pokretima: njihova sposobnost da odvažno i neustrašivo govore i skreću pažnju javnosti na svoje zahtjeve za pravdom i jednakošću ili za strukturalnim i političkim promjenama. Poput uspešnih ili neuspešnih društvenih pokreta širom sveta, pokret za nezavisnost Biafre pod okriljem starosedelačkog naroda Biafre (IPOB) bio je uspešan u privlačenju pažnje javnosti na svoje zahteve i privlačenju miliona pristalica i simpatizera.
Mnogi razlozi mogli bi objasniti njihov uspon u središte nacionalne javne debate i naslovne strane velikih novina. Centralno za sva objašnjenja koja bi se mogla dati je koncept “emocionalnog rada pokreta”. Budući da je iskustvo rata u Nigeriji-Biafra pomoglo u oblikovanju kolektivne istorije i sjećanja na etničku grupu Igbo, lako je vidjeti kako su emocije doprinijele širenju pokreta za nezavisnost pro-Biafra. Nakon što otkriju i pogledaju video zapise stravičnog masakra i smrti Igboa tokom rata, Nigerijci porijeklom Igbo rođeni nakon rata Nigerija-Biafra apsolutno će biti ljuti, tužni, šokirani i razvijat će mržnju prema Hausa-Fulanima iz sjever. Vođe autohtonog naroda Biafre to znaju. Zato u svoje poruke i propagandu uključuju tako užasne slike i video snimke rata Nigerije i Biafre kao razloge zašto traže nezavisnost.
Uzbuđenje ovih emocija, osjećaja ili jakih osjećaja ima tendenciju da zamagli i potisne racionalnu nacionalnu debatu o pitanju Biafre. Dok se aktivisti za nezavisnost pro-Biafre oslanjaju na afektivno stanje svojih članova, pristalica i simpatizera, oni se također suočavaju i potiskuju negativna osjećanja usmjerena protiv njih od strane Hausa-Fulani i drugih koji ne podržavaju njihov pokret. Primjer je obavijest o deložaciji od 6. juna 2017. koju je Igbosima koji žive u sjevernoj Nigeriji dala koalicija sjevernih omladinskih grupa pod okriljem Arewa Youth Consultative Foruma. Obavijest o deložaciji nalaže svim Igbosima koji žive u svim sjevernim državama Nigerije da se isele u roku od tri mjeseca i traži da se svi Hausa-Fulani u istočnim državama Nigerije vrate na sjever. Ova grupa je otvoreno izjavila da će se uključiti u akte nasilja nad Igbosima koji odbijaju da se povinuju obaveštenju o deložaciji i presele se do 1. oktobra 2017. godine.
Ova dešavanja u etnički i vjerski polariziranoj Nigeriji otkrivaju da će aktivisti društvenog pokreta da održe svoju agitaciju i možda postanu uspješni, morati naučiti kako ne samo mobilizirati emocije i osjećaje kao podršku svom planu, već i kako da potisnu i rješavaju sa osećanjima usmerenim protiv njih.
Agitacija autohtonog stanovništva Biafre (IPOB) za nezavisnost Biafre: troškovi i koristi
Kontinuirana agitacija za nezavisnost Biafre mogla bi se opisati kao novčić s dvije strane. Na jednoj strani je označena nagrada koju je etnička grupa Igbo platila ili će platiti za agitaciju za nezavisnost Biafre. Na drugoj strani su uklesane prednosti za iznošenje pitanja Biafrana javnosti na nacionalnu raspravu.
Mnogi Igbosi i drugi Nigerijci su već platili prvu nagradu za ovu agitaciju i to uključuje smrt miliona Biafranaca i drugih Nigerijaca prije, tokom i nakon rata Nigerija-Biafra 1967-1970; uništavanje imovine i druge infrastrukture; glad i izbijanje kvašiorkora (užasna bolest uzrokovana glađu); političko isključenje Igbosa u saveznoj izvršnoj grani vlasti; nezaposlenost i siromaštvo; prekid obrazovnog sistema; prisilna migracija koja dovodi do odliva mozgova u regionu; u razvoju; zdravstvena kriza; transgeneracijske traume i tako dalje.
Današnja agitacija za nezavisnost Biafre ima mnogo posljedica po etničku grupu Igbo. Oni su, ali nisu ograničeni na unutaretničku podjelu unutar Igbo etničke grupe između grupe za neovisnost Biafre i grupe za neovisnost Biafra; poremećaj obrazovnog sistema zbog uključivanja mladih u proteste; prijetnje miru i sigurnosti u regionu koje će spriječiti vanjske ili strane investitore da dođu da investiraju u jugoistočne države, kao i spriječiti turiste da putuju u jugoistočne države; ekonomski pad; pojavu kriminalnih mreža koje mogu oteti nenasilni pokret za kriminalne aktivnosti; sukobi sa organima za provođenje zakona koji bi mogli rezultirati smrću demonstranata kao što se to dogodilo krajem 2015. i 2016. godine; smanjenje povjerenja Hausa-Fulanija ili Yorube u potencijalnog Igbo kandidata za predsjedničke izbore u Nigeriji, što će otežati izbor Igbo predsjednika Nigerije nego ikada prije.
Među mnogim prednostima nacionalne debate o agitaciji za nezavisnost Biafrana, važno je navesti da Nigerijci ovo mogu vidjeti kao dobru priliku za smislenu diskusiju o načinu na koji je federalna vlada strukturirana. Ono što se sada traži nije destruktivan argument u pogledu toga ko je neprijatelj ili ko je u pravu ili ne; nego ono što je potrebno je konstruktivna rasprava o tome kako izgraditi inkluzivniju, pošteniju, pravedniju i pravedniju nigerijsku državu.
Možda je najbolji način za početak pregleda važan izvještaj i preporuke iz Nacionalnog dijaloga 2014. koji je sazvala administracija Goodluck Jonathana i kojem je prisustvovalo 498 predstavnika svih etničkih grupa u Nigeriji. Kao i sa mnogim drugim važnim nacionalnim konferencijama ili dijalozima u Nigeriji, preporuke iz Nacionalnog dijaloga iz 2014. nisu implementirane. Možda je ovo pravo vrijeme da se prouči ovaj izvještaj i dođe do proaktivnih i miroljubivih ideja o tome kako postići nacionalno pomirenje i jedinstvo bez zaboravljanja da se pozabave pitanjima o nepravdi.
Kao što je Angela Davis, američka aktivistica za građanska prava, uvijek govorila, "ono što je potrebno je sistemska promjena jer samo pojedinačne akcije neće riješiti probleme." Vjerujem da će iskrene i objektivne promjene politike, počevši od federalnog nivoa i proširiti se na države, uvelike pomoći vraćanju povjerenja građana u nigerijsku državu. U posljednjoj analizi, da bi mogli živjeti zajedno u miru i harmoniji, građani Nigerije također bi trebali pozabaviti pitanjem stereotipa i međusobne sumnje između i među etničkim i vjerskim grupama u Nigeriji.
Autor, dr Basil Ugorji, je predsjednik i izvršni direktor Međunarodnog centra za etno-religijsko posredovanje. Stekao je doktorat. u analizi i rješavanju sukoba na Odsjeku za studije rješavanja sukoba, Fakulteta umjetnosti, humanističkih i društvenih nauka, Nova Southeastern University, Fort Lauderdale, Florida.
