Živjeti zajedno u miru i harmoniji: pozdravne riječi na konferenciji

Dobrodošli! Oduševljen sam i počastvovan što sam ovdje sa vama. Hvala vam što ste nam se danas pridružili. Pred nama je inspirativan i fascinantan program.

Ali prije nego što počnemo, želio bih podijeliti s vama nekoliko misli. Mi ljudi imamo tendenciju da vidimo sebe kao sastavljene od krvi i mesa, kostiju i žila, zastora odeće, pramenova kose, koje su nam udarili uslovi van naše kontrole.

Mi mislimo jedni druge kao obične mrlje u masama; onda na scenu dolazi Gandhi ili Emerson, Mandela, Einstein ili Buddha, i svijet je u čudu, vjerujući da oni nikako ne mogu biti sastavljeni od istih stvari koje smo ti i ja.

Ovo je nesporazum, jer u stvarnosti riječi i djela onih kojima se divimo i poštujemo ništa ne znače ako ih ne možemo razumjeti. I nismo mogli shvatiti njihovo značenje osim ako već nismo bili opremljeni da vidimo istine koje oni uče i da ih učinimo svojima.

Mi smo mnogo više nego što mislimo – Faceti istog blistavog dragulja. Ali, to nije uvijek lako vidljivo.

Slučaj za to… Prošlog maja, Wall Street Journal je objavio članak u koautorstvu američkog savjetnika za nacionalnu sigurnost general-potpukovnika McMastersa. Jedna rečenica se izdvojila:

To glasi: “Svijet nije globalna zajednica, već arena za angažovanje nacija, nevladinih aktera i preduzeća i nadmetanje za prednost.”

Srećom, samo zato što neko na poziciji moći nešto kaže ne znači da je istina.

Pogledaj oko sebe ljude u ovoj prostoriji. Šta vidiš? Vidim snagu, lepotu, otpornost, dobrotu. Vidim ljudskost.

Svako od nas ima priču koja nas je pokrenula na putu koji nas je doveo do toga da danas budemo ovdje.

Želio bih podijeliti svoje sa vama. Prije trideset godina bio sam pozvan da pomognem autohtonim narodima koji su imali opasan otpad i staru municiju koja je zagadila njihovu zemlju. Ponizila me ta mogućnost. Onda sam na putu kući vidio naljepnicu na braniku na kojoj je pisalo „Ako će sljedbenici voditi, vođe će slijediti“. Dakle, uradio sam posao.

I kasnije je nastavio da služi na polju sukoba i stabilizacije za krhke države širom sveta sa UN, vladama, vojskom, donatorskim agencijama i čitavom azbučnom čorbom humanitarnih organizacija.

Otprilike trećinu svog vremena proveo sam na sastancima sa rukovodstvom zemlje domaćina, trgovcima oružjem, ambasadorima, trgovcima ljudima, komandom oružanih snaga, vjerskim vođama, gospodarima droge/rata i direktorima misija.

Mnogo smo naučili jedni od drugih i vjerujem da smo postigli nešto dobro. Ali ono što je na mene ostavilo neizbrisiv trag je vrijeme koje sam proveo van tih hodnika, s druge strane prozorskog stakla.

Tamo, svakodnevno ljudi, koji često žive u najgorim i najopasnijim sredinama bez funkcionalne vlade, samo povremeno pristupaju hrani, čistoj vodi ili gorivu, stalno pod prijetnjom, postavljaju svoje pijace, sade usjeve, brinu se o djeci , čuvao životinje, nosio drva.

Uprkos tome što su svakodnevno radili duge sate u očajnim okolnostima, pronašli su načine da rade zajedno kako bi pomogli sebi, svojim komšijama i, što je najvažnije, strancima.

Na velike i male načine, oni otklanjaju neke od najnepremosnijih, nerešivih problema na svijetu. Oni dijele ono što znaju i ono malo što imaju s drugima, raseljeni ratom, posrednicima moći, društvenim nemirima, pa čak i strancima iz inostranstva koji, često nesposobno, pokušavaju pomoći.

Njihova upornost, velikodušnost, kreativnost i gostoprimstvo je bez premca.

Oni i njihova dijaspora su najvredniji nastavnici. Kao i vi, oni pale jedni drugima svijeće, protjerujući tamu, spajajući svijet u svjetlo.

To je priroda globalne zajedniceWSJ me može citirati o tome.

Želio bih da završim parafrazirajući dr. Ernesta Holmesa iz 1931:

“Pronađi da je svijet dobar. Gledajte na svakog muškarca ili ženu kao na dušu koja se razvija. Neka vaš um bude umeren tom ljudskom mudrošću koja odbacuje laži koje nas razdvajaju i postane obdaren snagom, mirom i ravnotežom koji nas mogu ujediniti u celinu.”

Dianna Wuagneux, Ph.D., predsjedavajući emeritus ICERM-a, govoreći na Godišnjoj međunarodnoj konferenciji o rješavanju etničkih i vjerskih sukoba i izgradnji mira 2017, Njujork, 31. oktobar 2017.

Udio

Vezani članci

Religije u Igbolandu: Diverzifikacija, relevantnost i pripadnost

Religija je jedan od socioekonomskih fenomena s neospornim utjecajem na čovječanstvo bilo gdje u svijetu. Koliko god se činilo svetim, religija nije važna samo za razumijevanje postojanja bilo kojeg autohtonog stanovništva, već ima i politički značaj u međuetničkom i razvojnom kontekstu. Istorijski i etnografski dokazi o različitim manifestacijama i nomenklaturama fenomena religije obiluju. Nacija Igbo u južnoj Nigeriji, s obje strane rijeke Niger, jedna je od najvećih crnačkih poduzetničkih kulturnih grupa u Africi, s nepogrešivim vjerskim žarom koji implicira održivi razvoj i međuetničke interakcije unutar svojih tradicionalnih granica. Ali religijski pejzaž Igbolanda se stalno mijenja. Do 1840. dominantna religija(e) Igboa bila je autohtona ili tradicionalna. Manje od dvije decenije kasnije, kada su kršćanske misionarske aktivnosti započele na tom području, oslobođena je nova sila koja će na kraju rekonfigurirati autohtoni vjerski krajolik ovog područja. Kršćanstvo je postalo patuljak dominacije potonjeg. Prije stogodišnjice kršćanstva u Igbolandu, islam i druge manje hegemonističke vjere su se pojavile da se takmiče protiv autohtonih Igbo religija i kršćanstva. Ovaj rad prati religijsku diverzifikaciju i njen funkcionalni značaj za harmoničan razvoj u Igbolandu. Svoje podatke crpi iz objavljenih radova, intervjua i artefakata. Tvrdi se da će kako se nove religije pojavljuju, religiozni krajolik Igboa nastaviti da se diverzificira i/ili prilagođava, bilo radi uključivanja ili isključivosti među postojećim i novonastalim religijama, za opstanak Igboa.

Udio

Prelazak na islam i etnički nacionalizam u Maleziji

Ovaj rad je segment većeg istraživačkog projekta koji se fokusira na uspon etničkog malajskog nacionalizma i prevlasti u Maleziji. Iako se porast etničko malajskog nacionalizma može pripisati različitim faktorima, ovaj rad se posebno fokusira na islamski zakon o konverziji u Maleziji i na to da li je ojačao osjećaj prevlasti etničke Malajke ili ne. Malezija je multietnička i multireligijska zemlja koja je stekla nezavisnost 1957. godine od Britanaca. Malajci su kao najveća etnička grupa oduvijek smatrali vjeru islama dijelom svog identiteta koji ih odvaja od drugih etničkih grupa koje su uvedene u zemlju za vrijeme britanske kolonijalne vladavine. Dok je islam zvanična religija, Ustav dopušta mirno prakticiranje drugih religija od strane ne-Malezijaca, odnosno etničkih Kineza i Indijaca. Međutim, islamski zakon koji reguliše muslimanske brakove u Maleziji nalaže da nemuslimani moraju preći na islam ako žele da se ožene muslimanima. U ovom radu tvrdim da je islamski zakon o konverziji korišten kao sredstvo za jačanje osjećaja etničkog malajskog nacionalizma u Maleziji. Preliminarni podaci prikupljeni su na osnovu intervjua sa malajskim muslimanima koji su u braku sa ne-Malejkama. Rezultati su pokazali da većina malajskih ispitanika smatra prelazak na islam imperativom kako to zahtijevaju islamska vjera i državni zakon. Osim toga, oni također ne vide razlog zašto bi se ne-Malajci protivili prelasku na islam, jer će se nakon vjenčanja djeca automatski smatrati Malezima prema Ustavu, koji također dolazi sa statusom i privilegijama. Stavovi nemalajaca koji su prešli na islam zasnovani su na sekundarnim intervjuima koje su vodili drugi učenjaci. Budući da se muslimanstvo povezuje s Malajcem, mnogi neMalajci koji su se preobratili osjećaju se lišeno svog osjećaja vjerskog i etničkog identiteta i osjećaju se pod pritiskom da prihvate etničku malajsku kulturu. Iako bi promjena zakona o konverziji mogla biti teška, otvoreni međuvjerski dijalozi u školama iu javnom sektoru mogli bi biti prvi korak u rješavanju ovog problema.

Udio