Prihvatanje pluralizma u Izraelu i Palestini

Sažetak:

Izgledi za mir između Izraela i Palestine mogu se uvelike poboljšati prihvaćanjem pluralizma i traženjem rješenja od kojih svi dobiju. Kao što otkriva Sveto pismo judaizma, kršćanstva i islama, sve tri vjere izražavaju vjerovanje u ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjima. U sve tri vjere ljubav prema bližnjem se proteže na gostoprimstvo prema strancima po uzoru na Abrahama, njihovog zajedničkog duhovnog pretka. U Svetoj zemlji gostoprimstvo može dobiti praktičan izraz u političkim sistemima koji su pluralistički po prirodi. Izrael može ispuniti opredjeljenje za „potpunu jednakost društvenih i političkih prava za sve svoje stanovnike bez obzira na vjeru, rasu ili spol“ sadržanu u Deklaraciji o osnivanju Države Izrael (1948). Umjesto da bude podijeljen grad, neka se Jerusalem transformiše u ujedinjeni međunarodni grad sa suverenitetom i Izraela i Palestine i glavni grad obje nacije. Buduća država Palestina mogla bi dozvoliti da neka naselja ostanu i stanovnicima ponuditi puno državljanstvo u Palestini i puno učešće u građanskom životu. Da bi se olakšala mirna tranzicija, mogla bi postojati komisija za istinu i pomirenje koja se oslanja na iskustvo 30 nacija širom svijeta.

Pročitajte ili preuzmite cijeli rad:

Hallman, Howard W (2016). Prihvatanje pluralizma u Izraelu i Palestini

Journal of Living Together, 2-3 (1), str. 46-51, 2016, ISSN: 2373-6615 (Štampa); 2373-6631 (na mreži).

@Article{Hallman2016
Naslov = {Prihvatanje pluralizma u Izraelu i Palestini}
Autor = {Howard W. Hallman}
Url = {https://icermediation.org/pluralism-in-israel-and-palestine/}
ISSN = {2373-6615 (štampa); 2373-6631 (na mreži)}
Godina = {2016}
Datum = {2016-12-18}
IssueTitle = {Rješavanje sukoba zasnovano na vjeri: istraživanje zajedničkih vrijednosti u abrahamskim religijskim tradicijama
}
Časopis = {Journal of Living Together}
Volumen = {2-3}
Broj = {1}
Stranice = {46-51}
Izdavač = {Međunarodni centar za etno-vjersku medijaciju}
Adresa = {Mount Vernon, New York}
Izdanje = {2016}.

Udio

Vezani članci

Religije u Igbolandu: Diverzifikacija, relevantnost i pripadnost

Religija je jedan od socioekonomskih fenomena s neospornim utjecajem na čovječanstvo bilo gdje u svijetu. Koliko god se činilo svetim, religija nije važna samo za razumijevanje postojanja bilo kojeg autohtonog stanovništva, već ima i politički značaj u međuetničkom i razvojnom kontekstu. Istorijski i etnografski dokazi o različitim manifestacijama i nomenklaturama fenomena religije obiluju. Nacija Igbo u južnoj Nigeriji, s obje strane rijeke Niger, jedna je od najvećih crnačkih poduzetničkih kulturnih grupa u Africi, s nepogrešivim vjerskim žarom koji implicira održivi razvoj i međuetničke interakcije unutar svojih tradicionalnih granica. Ali religijski pejzaž Igbolanda se stalno mijenja. Do 1840. dominantna religija(e) Igboa bila je autohtona ili tradicionalna. Manje od dvije decenije kasnije, kada su kršćanske misionarske aktivnosti započele na tom području, oslobođena je nova sila koja će na kraju rekonfigurirati autohtoni vjerski krajolik ovog područja. Kršćanstvo je postalo patuljak dominacije potonjeg. Prije stogodišnjice kršćanstva u Igbolandu, islam i druge manje hegemonističke vjere su se pojavile da se takmiče protiv autohtonih Igbo religija i kršćanstva. Ovaj rad prati religijsku diverzifikaciju i njen funkcionalni značaj za harmoničan razvoj u Igbolandu. Svoje podatke crpi iz objavljenih radova, intervjua i artefakata. Tvrdi se da će kako se nove religije pojavljuju, religiozni krajolik Igboa nastaviti da se diverzificira i/ili prilagođava, bilo radi uključivanja ili isključivosti među postojećim i novonastalim religijama, za opstanak Igboa.

Udio

Prelazak na islam i etnički nacionalizam u Maleziji

Ovaj rad je segment većeg istraživačkog projekta koji se fokusira na uspon etničkog malajskog nacionalizma i prevlasti u Maleziji. Iako se porast etničko malajskog nacionalizma može pripisati različitim faktorima, ovaj rad se posebno fokusira na islamski zakon o konverziji u Maleziji i na to da li je ojačao osjećaj prevlasti etničke Malajke ili ne. Malezija je multietnička i multireligijska zemlja koja je stekla nezavisnost 1957. godine od Britanaca. Malajci su kao najveća etnička grupa oduvijek smatrali vjeru islama dijelom svog identiteta koji ih odvaja od drugih etničkih grupa koje su uvedene u zemlju za vrijeme britanske kolonijalne vladavine. Dok je islam zvanična religija, Ustav dopušta mirno prakticiranje drugih religija od strane ne-Malezijaca, odnosno etničkih Kineza i Indijaca. Međutim, islamski zakon koji reguliše muslimanske brakove u Maleziji nalaže da nemuslimani moraju preći na islam ako žele da se ožene muslimanima. U ovom radu tvrdim da je islamski zakon o konverziji korišten kao sredstvo za jačanje osjećaja etničkog malajskog nacionalizma u Maleziji. Preliminarni podaci prikupljeni su na osnovu intervjua sa malajskim muslimanima koji su u braku sa ne-Malejkama. Rezultati su pokazali da većina malajskih ispitanika smatra prelazak na islam imperativom kako to zahtijevaju islamska vjera i državni zakon. Osim toga, oni također ne vide razlog zašto bi se ne-Malajci protivili prelasku na islam, jer će se nakon vjenčanja djeca automatski smatrati Malezima prema Ustavu, koji također dolazi sa statusom i privilegijama. Stavovi nemalajaca koji su prešli na islam zasnovani su na sekundarnim intervjuima koje su vodili drugi učenjaci. Budući da se muslimanstvo povezuje s Malajcem, mnogi neMalajci koji su se preobratili osjećaju se lišeno svog osjećaja vjerskog i etničkog identiteta i osjećaju se pod pritiskom da prihvate etničku malajsku kulturu. Iako bi promjena zakona o konverziji mogla biti teška, otvoreni međuvjerski dijalozi u školama iu javnom sektoru mogli bi biti prvi korak u rješavanju ovog problema.

Udio

COVID-19, evanđelje prosperiteta 2020. i vjera u proročke crkve u Nigeriji: ponovno postavljanje perspektiva

Pandemija korona virusa bila je razarajući olujni oblak sa srebrnom postavom. Iznenadio je svijet i ostavio pomiješane akcije i reakcije za sobom. COVID-19 u Nigeriji ušao je u historiju kao javnozdravstvena kriza koja je pokrenula vjersku renesansu. To je uzdrmalo zdravstveni sistem Nigerije i proročke crkve do temelja. Ovaj rad problematizira neuspjeh proročanstva o prosperitetu iz decembra 2019. za 2020. Koristeći metodu istorijskog istraživanja, potkrepljuje primarne i sekundarne podatke kako bi pokazao uticaj neuspješnog evanđelja o prosperitetu iz 2020. na društvene interakcije i vjerovanje u proročke crkve. Otkriva da su od svih organiziranih religija koje djeluju u Nigeriji, proročke crkve najatraktivnije. Prije COVID-19, stajali su visoko kao priznati centri za iscjeljenje, vidovnjaci i razbijači zlog jarma. A vjerovanje u moć njihovih proročanstava bilo je snažno i nepokolebljivo. Dana 31. decembra 2019. i nepokolebljivi i neregularni kršćani dogovorili su sastanak s prorocima i pastorima kako bi dobili novogodišnje proročke poruke. Molili su se za svoj put u 2020., bacajući i odvraćajući sve navodne sile zla koje su raspoređene da ometaju njihov prosperitet. Posijali su sjeme kroz prinose i desetinu kako bi podržali svoja vjerovanja. Kao rezultat toga, tokom pandemije neki nepokolebljivi vjernici u proročkim crkvama krstarili su pod proročkom zabludom da pokrivenost Isusovom krvlju izgrađuje imunitet i cijepljenje protiv COVID-19. U izrazito proročkom okruženju, neki Nigerijci se pitaju: kako to da nijedan prorok nije vidio da dolazi COVID-19? Zašto nisu mogli izliječiti nijednog pacijenta od COVID-19? Ove misli repozicioniraju vjerovanja u proročke crkve u Nigeriji.

Udio