Duhovna praksa: katalizator društvenih promjena

Moj današnji cilj je istražiti kako unutrašnje promjene koje proizlaze iz duhovnih praksi mogu dovesti do trajnih transformacijskih promjena u svijetu.

Kao što svi znate, naš svijet trenutno doživljava mnoge konfliktne situacije u različitim zemljama, uključujući Ukrajinu, Etiopiju, u nekim drugim zemljama Afrike, na Bliskom istoku, u Aziji, Južnoj Americi, na Karibima iu našim zajednicama u Sjedinjenim Državama. države. Ove konfliktne situacije uzrokovane su raznim razlozima koji su vam svima poznati, uključujući nepravde, ekološku štetu, klimatske promjene, COVID-19 i terorizam.

Preplavljeni smo podjelama, retorikom punom mržnje, sukobima, nasiljem, ratom, humanitarnom katastrofom i milionima pogođenih izbjeglica koje bježe od nasilja, negativnim izvještavanjem medija, uvećanim slikama ljudskih neuspjeha na društvenim mrežama, itd. U međuvremenu, vidimo porast takozvanih popravljača, onih koji tvrde da imaju odgovore na probleme čovječanstva, i na kraju nereda koji prave pokušavajući da nas poprave, kao i njihov pad iz slave u sramotu.

Jedna stvar postaje sve vidljivija iz sve buke koja zamagljuje naše procese razmišljanja. Sveti prostor u nama – taj unutrašnji glas koji nam nežno govori u trenucima mira i tišine – prečesto smo ignorisali. Za previše nas koji su zaokupljeni vanjskim glasovima – onim što drugi ljudi govore, rade, objavljuju, dijele, lajkuju ili informacije koje svakodnevno konzumiramo, potpuno zaboravljamo da je svaka osoba obdarena jedinstvenom unutrašnjom moći – tom unutrašnjom električnom energijom. koji rasplamsava svrhu našeg postojanja – kvalitet ili suštinu našeg bića, koja nas uvijek podsjeća na svoje postojanje. Iako često ne slušamo, ono nas uvijek iznova poziva da tražimo svrhu koju rasplamsava, da je otkrijemo, da se njome promijenimo, da manifestiramo promjenu koju smo doživjeli i da postanemo ona promjena koju očekujemo da vidimo u drugi.

Naš stalni odgovor na ovaj poziv da tragamo za svojom svrhom u životu u tišini naših srca, da slušamo taj nježan, unutrašnji glas koji nas tiho podsjeća na to ko smo zaista, koji nam predstavlja jedinstveni putokaz prema kojem je previše ljudi boji se slijediti, ali nam stalno govori da slijedimo taj put, hodamo njime i vozimo se njime. Upravo taj stalni susret sa "ja" u "meni" i naš odgovor na taj susret ja definiram kao duhovnu praksu. Potreban nam je ovaj transcendentalni susret, susret koji “mene” odvaja od običnog “ja” da tražim, otkrivam, komuniciramo, slušamo i učimo o pravom “ja”, “ja” obdarenom neograničenim potencijalima i mogućnosti za transformaciju.

Kao što ste sigurno primijetili, koncept duhovne prakse kako sam ga ovdje definirao razlikuje se od vjerske prakse. U vjerskoj praksi pripadnici vjerskih institucija striktno ili umjereno slijede i rukovode se svojim doktrinama, zakonima, smjernicama, liturgijom i načinom života. Ponekad, svaka religijska grupa sebe vidi kao savršenog predstavnika Boga i onoga koga je On izabrao, isključujući druge vjerske tradicije. U drugim slučajevima postoji napor vjerskih zajednica da priznaju svoje zajedničke vrijednosti i sličnosti, iako su članovi pod velikim utjecajem i vođeni vlastitim vjerskim uvjerenjima i praksama.

Duhovna praksa je ličnija. To je poziv na dublje, unutrašnje lično otkriće i promjenu. Unutrašnja promjena (ili kako će neki reći, unutrašnja transformacija) koju doživljavamo služi kao katalizator društvenih promjena (promjena koju želimo da se dogodi u našim društvima, u našem svijetu). Nije moguće sakriti svjetlo kada počne da sija. Drugi će to sigurno vidjeti i privući ih. Mnogi od onih koje danas često karakterišemo kao osnivače različitih religijskih tradicija zapravo su bili inspirisani da se bave pitanjima svog vremena kroz duhovne prakse koristeći komunikacijske alate koji su dostupni u njihovoj kulturi. Transformacijske promjene koje su njihove duhovne prakse inspirirale u društvima u kojima su živjeli ponekad su bile u sukobu s konvencionalnom mudrošću tog vremena. To vidimo u životima ključnih ličnosti unutar abrahamskih religijskih tradicija: Mojsija, Isusa i Muhameda. Druge duhovne vođe su, naravno, postojale prije, za vrijeme i nakon osnivanja judaizma, kršćanstva i islama. Isto vrijedi i za život, iskustvo i djelovanje Bude u Indiji, Siddharthe Gautame, osnivača budizma. Bilo je i uvijek će biti drugih vjerskih osnivača.

Ali za našu današnju temu vrlo je važno spominjanje nekih aktivista socijalne pravde na čije su djelovanje utjecale transformacijske promjene koje su doživjeli u svojim duhovnim praksama. Svi smo upoznati s Mahatmom Gandhijem na čiji je život u velikoj mjeri utjecala njegova hinduistička duhovna praksa i koji je među ostalim akcijama socijalne pravde poznat po pokretanju nenasilnog pokreta koji je rezultirao neovisnošću Indije od Britanije 1947. godine. Povratak u Sjedinjene Države , Gandijeve nenasilne akcije socijalne pravde inspirisale su dr. Martina Lutera Kinga mlađeg koji je već bio u duhovnoj praksi i služio je kao verski vođa – pastor. Upravo su promjene koje su ove duhovne prakse izazvale kod dr. Kinga i lekcije naučene iz Gandhijevog rada koje su ga pripremile da predvodi pokret za građanska prava 1950-ih i 1960-ih u Sjedinjenim Državama. A na drugom kraju svijeta u Južnoj Africi, Rolihlahla Nelson Mandela, danas poznat kao Najveći simbol slobode Afrike, bio je pripremljen domorodačkim duhovnim praksama i godinama u samoći da vodi borbu protiv aparthejda.

Kako se onda može objasniti transformacijska promjena inspirirana duhovnom praksom? Objašnjenje ovog fenomena će završiti moje izlaganje. Da bih to uradio, želeo bih da povežem korelaciju između duhovne prakse i transformacione promene sa naučnim procesom sticanja novog znanja, odnosno procesom razvoja nove teorije koja bi se mogla smatrati istinitom neko vreme pre nego što je opovrgnuto. Naučni proces karakterizira napredak eksperimenta, opovrgavanja i promjene – ono što je popularno poznato kao promjena paradigme. Da bismo opravdali ovo objašnjenje, tri autora su važna i ovde ih treba pomenuti: 1) rad Tomasa Kuna o strukturi naučnih revolucija; 2) Falsifikovanje Imrea Lakatoša i metodologija naučnoistraživačkih programa; i 3) Bilješke o relativizmu Paula Feyerabenda.

Da bih odgovorio na gornje pitanje, počet ću s Feyerabendovim pojmom relativizma i pokušati spojiti Kuhnovu promjenu paradigme i Lakatosov naučni proces (1970.) zajedno na odgovarajući način.

Feyerabendova ideja je da je važno da se malo odmaknemo od naših čvrstih pogleda i pozicija, bilo u nauci ili religiji, ili u bilo kojoj drugoj oblasti našeg sistema vjerovanja, kako bismo naučili ili pokušali razumjeti uvjerenja ili svjetonazor drugih. Iz ove perspektive, moglo bi se tvrditi da je naučno znanje relativno i da zavisi od različitosti gledišta ili kultura, te da nijedna institucija, kultura, zajednica ili pojedinci ne bi trebali tvrditi da imaju „Istinu“, dok ocrnjuju ostalo.

Ovo je veoma važno za razumevanje istorije religije i naučnog razvoja. Od ranih godina kršćanstva, Crkva je tvrdila da posjeduje cjelokupnu istinu koju je otkrio Krist i u Svetom pismu i doktrinarnim spisima. To je razlog zašto su oni koji su imali suprotne stavove uvriježenom znanju koje drži Crkva izopćeni kao jeretici – zapravo, na početku su jeretici ubijani; kasnije su jednostavno izopćeni.

Sa pojavom islama u 7^th vijeka, preko proroka Muhameda, raslo je neprestano neprijateljstvo, mržnja i sukob između pristalica kršćanstva i islama. Baš kao što je Isus sebe smatrao “istinom, životom i jedinim putem i uspostavio je novi savez i zakon koji se razlikuje od starih jevrejskih uredbi, zakona i liturgijskih običaja”, prorok Muhamed tvrdi da je posljednji od poslanika iz Bože, što znači da oni koji su bili prije njega nisu imali cijelu istinu. Prema islamskom vjerovanju, Poslanik Muhammed posjeduje i otkriva cijelu istinu koju Bog želi da čovječanstvo nauči. Ove religijske ideologije su se manifestovale u kontekstu različitih istorijskih i kulturnih realnosti.

Čak i kada je Crkva, slijedeći aristotelovsko-tomističku filozofiju prirode, tvrdila i učila da je Zemlja nepomična dok se sunce i zvijezde okreću oko zemlje, niko se nije usudio krivotvoriti ili opovrgnuti ovu paradigmatsku teoriju, ne samo zato što su je podržavali osnovana naučna zajednica, promovisana i podučavana od strane Crkve, ali zato što je to bila uspostavljena „paradigma“, koju su svi religiozno i ​​slepo držali, bez ikakvih podsticaja da se vide „anomalije“ koje bi mogle „dovesti do krize; i konačno rješavanje krize novom paradigmom”, kako je istakao Thomas Kuhn. Bilo je to do 16^th stoljeća, upravo 1515. godine kada je o. Nikolaj Kopernik, sveštenik iz Poljske, otkrio je naučnim istraživanjem sličnim rešavanju zagonetki da ljudska rasa već stogodišnjicama živi u neistini i da je osnovana naučna zajednica pogrešila u pogledu stacionarnog položaja Zemlje, i da je suprotno tome položaj, to je zaista Zemlja kao i druge planete koja rotira oko Sunca. Ovu „promenu paradigme“ etablirana naučna zajednica predvođena Crkvom označila je kao herezu, a oni koji su verovali u kopernikansku teoriju, kao i oni koji su je poučavali, čak su ubijeni ili izopšteni.

Ukratko, ljudi poput Thomasa Kuhna će tvrditi da je Kopernikanska teorija, heliocentrični pogled na Univerzum, uvela "promjenu paradigme" kroz revolucionarni proces koji je započeo identifikacijom "anomalije" u ranije držanom gledištu o Zemlji i sunca, te rješavanjem krize koju je doživjela naučna zajednica starog.

Ljudi poput Paula Feyerabenda će insistirati na tome da svaka zajednica, svaka grupa, svaki pojedinac treba da bude otvoren za učenje od drugog, jer nijedna zajednica, grupa ili pojedinac ne posjeduje cjelokupno znanje ili istinu. Ovaj stav je veoma relevantan čak iu 21^st veka. Čvrsto vjerujem da pojedinačne duhovne prakse nisu važne samo za unutrašnju jasnoću i otkrivanje istine o sebi i svijetu, one su ključne za raskid s opresivnim i ograničavajućim konvencijama kako bi se dovela do transformativne promjene u našem svijetu.

Kao što je Imre Lakatoš 1970. godine postavio, nova znanja se pojavljuju kroz proces falsifikovanja. A „naučna iskrenost se sastoji od prethodnog specificiranja eksperimenta tako da ako je rezultat u suprotnosti s teorijom, od teorije se mora odustati” (str. 96). U našem slučaju, ja vidim duhovnu praksu kao svjestan i dosljedan eksperiment za procjenu uobičajenih uvjerenja, znanja i kodeksa ponašanja. Rezultat ovog eksperimenta neće biti daleko od transformacijske promjene – promjene paradigme u misaonim procesima i djelovanju.

Hvala vam i radujem se odgovorima na vaša pitanja.