Izjava Međunarodnog centra za etno-religijsko posredovanje o glavnim pitanjima 8. zasjedanja Otvorene radne skupine Ujedinjenih naroda o starenju

Međunarodni centar za etno-religijsko posredovanje (ICERM) predan je podršci održivog mira u zemljama širom svijeta i dobro smo svjesni doprinosa koji mogu dati naši stariji. ICERM je uspostavio Svjetski forum staraca isključivo za starješine, tradicionalne vladare/vođe ili predstavnike etničkih, vjerskih, društvenih i autohtonih skupina. Pozivamo na doprinose one koji su proživjeli zapanjujuće tehnološke, političke i društvene promjene. Trebamo njihovu pomoć u pomirenju ovih promjena s običajnim zakonima i tradicijom. Tražimo njihovu mudrost u mirnom rješavanju sporova, sprječavanju sukoba, započinjanju dijaloga i poticanju drugih nenasilnih metoda rješavanja sukoba.

Ipak, dok smo istraživali odgovore na određena Vodeća pitanja za ovu sesiju, razočaravajuće je vidjeti da Sjedinjene Države, gdje je sjedište naše organizacije, imaju ograničena stajališta o ljudskim pravima starijih osoba. Imamo građanske i kaznene zakone koji ih štite od fizičkog i financijskog zlostavljanja. Imamo zakone koji im pomažu da zadrže određenu autonomiju, čak i kada trebaju skrbnike ili druge osobe da govore u njihovo ime o ograničenim pitanjima, kao što su zdravstvena skrb ili financijske odluke. Pa ipak, nismo učinili mnogo da izazovemo društvene norme, da održimo uključenost starijih osoba ili da reintegriramo one koji su postali izolirani.

Prvo, sve starije od 60 godina stavljamo u jednu skupinu, kao da su svi isti. Možete li zamisliti da to učinimo za sve mlađe od 30 godina? Bogata 80-godišnja žena s Manhattana koja ima pristup zdravstvenoj skrbi i modernoj medicini očito ima drugačije potrebe od 65-godišnjeg muškarca u agrarnoj Iowi. Baš kao što nastojimo identificirati, prihvatiti i pomiriti razlike među ljudima s različitim etničkim i vjerskim podrijetlom, ICERM radi na tome da starije i druge marginalizirane ljude uključi u razgovore koji ih se tiču. Nismo zaboravili da ono što pogađa nas pogađa i njih. Istina je da možda nećemo utjecati na isti način, ali svaki nas utječe jedinstveno i svako je naše iskustvo valjano. Moramo odvojiti vrijeme da pogledamo dalje od dobi, jer na neki način također diskriminiramo na toj osnovi i produžavamo same probleme koje nastojimo riješiti.

Drugo, u SAD-u štitimo starije osobe od diskriminacije dok još rade, ali čini se da postoji prešutno pristajanje kada je u pitanju pristup dobrima i uslugama, zdravstvenoj i socijalnoj skrbi. Imamo vlastite predrasude prema njima kada nisu “produktivni”. Zakon o Amerikancima s invaliditetom štitit će ih kako se njihova fizička ograničenja smanjuju i moraju se kretati javnim prostorima, ali hoće li imati odgovarajuću zdravstvenu i socijalnu skrb? Previše toga ovisi o prihodu, a više od jedne trećine našeg stanovništva koje stari živi blizu federalne razine siromaštva. Očekuje se da će se broj onih s istim financijskim planom za pozne godine tek povećavati, i to u trenucima kada nam se sprema i nedostatak radnika.

Nismo uvjereni da bi dodatno zakonodavstvo promijenilo veliki dio diskriminacije koju vidimo protiv starijih osoba, niti mislimo da bi bilo sastavljeno u skladu s našim Ustavom. Kao posrednici i vješti voditelji, vidimo priliku za dijalog i kreativno rješavanje problema kada uključimo stanovništvo koje stari. Još uvijek moramo puno naučiti o mnogim različitim ljudima koji čine ovaj veliki dio svjetske populacije. Možda je ovo vrijeme da slušamo, promatramo i surađujemo.

Treće, potrebno nam je više programa koji stare osobe održavaju povezanima sa svojim zajednicama. Tamo gdje su već postali izolirani, moramo ih ponovno integrirati kroz volontiranje, mentorstvo i druge programe koji ih podsjećaju na njihovu vrijednost i potiču njihov daljnji doprinos, ne kao kaznu, već kao priliku. Imamo programe za djecu, koja će ostati djeca samo 18 godina. Gdje su ekvivalentni programi za 60- i 70-i-nešto-godišnjake koji također mogu imati 18 ili više godina za učenje i rast, posebno kada odrasli često imaju više znanja i iskustva za podijeliti od djece tijekom svojih 18 godina? Ne želim sugerirati da obrazovanje djece nema nikakvu vrijednost, ali propuštamo ogromne prilike kada ne uspijevamo osnažiti i starije ljude.

Kao što je Američka odvjetnička udruga za vezu izjavila na šestoj sjednici, “konvencija o ljudskim pravima za starije osobe mora biti više od pukog prikupljanja i specificiranja prava. Također mora promijeniti društvenu paradigmu starenja.” (Mock, 2015.). Američka udruga za umirovljenike slaže se i dodaje: "Ometanjem starenja - mijenjanjem razgovora o tome što znači biti stariji - možemo potaknuti rješenja i iskoristiti resurse koji razvijaju radno mjesto, šire tržište i preuređuju naše zajednice." (Collett, 2017.). Ne možemo učiniti sve to učinkovito dok ne izazovemo vlastite implicitne predrasude o starenju, što činimo kroz vještu facilitaciju.

Nance L. Schick, Esq., Glavni predstavnik Međunarodnog centra za etno-religijsko posredovanje u sjedištu Ujedinjenih naroda, New York. 

Preuzmite potpunu izjavu

Izjava Međunarodnog centra za etnoreligijsko posredovanje o glavnim pitanjima 8. zasjedanja Otvorene radne skupine Ujedinjenih naroda o starenju (5. svibnja 2017.).
Podijeli

Vezani članci

Religije u Igbolandu: raznolikost, relevantnost i pripadnost

Religija je jedan od socioekonomskih fenomena s neospornim utjecajem na čovječanstvo bilo gdje u svijetu. Koliko god se činila svetom, religija nije važna samo za razumijevanje postojanja bilo koje autohtone populacije, već ima i politički značaj u međuetničkim i razvojnim kontekstima. Povijesnih i etnografskih dokaza o različitim manifestacijama i nomenklaturama fenomena religije ima napretek. Nacija Igbo u južnoj Nigeriji, s obje strane rijeke Niger, jedna je od najvećih crnačkih poduzetničkih kulturnih skupina u Africi, s nepogrešivim vjerskim žarom koji implicira održivi razvoj i međuetničke interakcije unutar tradicionalnih granica. Ali vjerski krajolik Igbolanda neprestano se mijenja. Do 1840. dominantna religija Igboa bila je autohtona ili tradicionalna. Manje od dva desetljeća kasnije, kada je na tom području započela kršćanska misionarska aktivnost, pokrenuta je nova sila koja će naposljetku rekonfigurirati autohtoni vjerski krajolik tog područja. Kršćanstvo je postalo patuljasto nadmoć potonjeg. Prije stote obljetnice kršćanstva u Igbolandu, islam i druge manje hegemonističke vjere pojavile su se kako bi se natjecale protiv autohtonih Igbo religija i kršćanstva. Ovaj rad prati religijsku diverzifikaciju i njenu funkcionalnu važnost za skladan razvoj u Igbolandu. Svoje podatke crpi iz objavljenih radova, intervjua i artefakata. Tvrdi da će se, kako se pojavljuju nove religije, religijski krajolik Igboa nastaviti diverzificirati i/ili prilagođavati, bilo radi inkluzivnosti ili ekskluzivnosti među postojećim i religijama u nastajanju, radi opstanka Igboa.

Podijeli

Prelazak na islam i etnički nacionalizam u Maleziji

Ovaj je rad dio većeg istraživačkog projekta koji se usredotočuje na uspon etničkog malajskog nacionalizma i nadmoći u Maleziji. Dok se uspon etničkog malajskog nacionalizma može pripisati raznim čimbenicima, ovaj se rad posebno usredotočuje na zakon o prelasku na islam u Maleziji i je li on ojačao osjećaj etničke malajske nadmoći ili nije. Malezija je multietnička i multireligijska država koja je 1957. godine stekla neovisnost od Britanaca. Malajci kao najveća etnička skupina oduvijek su smatrali islamsku religiju sastavnim dijelom svog identiteta što ih odvaja od drugih etničkih skupina koje su dovedene u zemlju tijekom britanske kolonijalne vladavine. Iako je islam službena religija, Ustav dopušta da druge vjere mirno ispovijedaju Malezijcima koji nisu Malajci, naime etničkim Kinezima i Indijcima. Međutim, islamski zakon koji regulira muslimanske brakove u Maleziji nalaže da se nemuslimani moraju obratiti na islam ako se žele vjenčati s muslimanima. U ovom radu tvrdim da je zakon o prelasku na islam korišten kao sredstvo za jačanje osjećaja etničkog malajskog nacionalizma u Maleziji. Preliminarni podaci prikupljeni su na temelju intervjua s malajskim muslimanima koji su u braku s ne-Malejkama. Rezultati su pokazali da većina malajskih ispitanika smatra prelazak na islam imperativom kako to zahtijevaju islamska vjera i državni zakon. Osim toga, oni također ne vide razlog zašto bi se ne-Malejci protivili prelasku na islam, jer će se nakon vjenčanja djeca automatski smatrati Malajcima prema Ustavu, koji također uključuje status i privilegije. Stavovi ne-Malejaca koji su prešli na islam temeljeni su na sekundarnim intervjuima koje su vodili drugi znanstvenici. Budući da je biti musliman povezan s biti Malajcem, mnogi ne-Malajci koji su se obratili osjećaju se lišenim osjećaja vjerskog i etničkog identiteta i osjećaju se pod pritiskom da prihvate etničku malajsku kulturu. Iako bi promjena zakona o pretvorbi mogla biti teška, otvoreni međuvjerski dijalozi u školama i javnom sektoru mogli bi biti prvi korak u rješavanju ovog problema.

Podijeli