Izjava Međunarodnog centra za etno-religijsko posredovanje o glavnim pitanjima 8. zasjedanja Otvorene radne skupine Ujedinjenih naroda o starenju
Međunarodni centar za etno-religijsko posredovanje (ICERM) predan je podršci održivog mira u zemljama širom svijeta i dobro smo svjesni doprinosa koji mogu dati naši stariji. ICERM je uspostavio Svjetski forum staraca isključivo za starješine, tradicionalne vladare/vođe ili predstavnike etničkih, vjerskih, društvenih i autohtonih skupina. Pozivamo na doprinose one koji su proživjeli zapanjujuće tehnološke, političke i društvene promjene. Trebamo njihovu pomoć u pomirenju ovih promjena s običajnim zakonima i tradicijom. Tražimo njihovu mudrost u mirnom rješavanju sporova, sprječavanju sukoba, započinjanju dijaloga i poticanju drugih nenasilnih metoda rješavanja sukoba.
Ipak, dok smo istraživali odgovore na određena Vodeća pitanja za ovu sesiju, razočaravajuće je vidjeti da Sjedinjene Države, gdje je sjedište naše organizacije, imaju ograničena stajališta o ljudskim pravima starijih osoba. Imamo građanske i kaznene zakone koji ih štite od fizičkog i financijskog zlostavljanja. Imamo zakone koji im pomažu da zadrže određenu autonomiju, čak i kada trebaju skrbnike ili druge osobe da govore u njihovo ime o ograničenim pitanjima, kao što su zdravstvena skrb ili financijske odluke. Pa ipak, nismo učinili mnogo da izazovemo društvene norme, da održimo uključenost starijih osoba ili da reintegriramo one koji su postali izolirani.
Prvo, sve starije od 60 godina stavljamo u jednu skupinu, kao da su svi isti. Možete li zamisliti da to učinimo za sve mlađe od 30 godina? Bogata 80-godišnja žena s Manhattana koja ima pristup zdravstvenoj skrbi i modernoj medicini očito ima drugačije potrebe od 65-godišnjeg muškarca u agrarnoj Iowi. Baš kao što nastojimo identificirati, prihvatiti i pomiriti razlike među ljudima s različitim etničkim i vjerskim podrijetlom, ICERM radi na tome da starije i druge marginalizirane ljude uključi u razgovore koji ih se tiču. Nismo zaboravili da ono što pogađa nas pogađa i njih. Istina je da možda nećemo utjecati na isti način, ali svaki nas utječe jedinstveno i svako je naše iskustvo valjano. Moramo odvojiti vrijeme da pogledamo dalje od dobi, jer na neki način također diskriminiramo na toj osnovi i produžavamo same probleme koje nastojimo riješiti.
Drugo, u SAD-u štitimo starije osobe od diskriminacije dok još rade, ali čini se da postoji prešutno pristajanje kada je u pitanju pristup dobrima i uslugama, zdravstvenoj i socijalnoj skrbi. Imamo vlastite predrasude prema njima kada nisu “produktivni”. Zakon o Amerikancima s invaliditetom štitit će ih kako se njihova fizička ograničenja smanjuju i moraju se kretati javnim prostorima, ali hoće li imati odgovarajuću zdravstvenu i socijalnu skrb? Previše toga ovisi o prihodu, a više od jedne trećine našeg stanovništva koje stari živi blizu federalne razine siromaštva. Očekuje se da će se broj onih s istim financijskim planom za pozne godine tek povećavati, i to u trenucima kada nam se sprema i nedostatak radnika.
Nismo uvjereni da bi dodatno zakonodavstvo promijenilo veliki dio diskriminacije koju vidimo protiv starijih osoba, niti mislimo da bi bilo sastavljeno u skladu s našim Ustavom. Kao posrednici i vješti voditelji, vidimo priliku za dijalog i kreativno rješavanje problema kada uključimo stanovništvo koje stari. Još uvijek moramo puno naučiti o mnogim različitim ljudima koji čine ovaj veliki dio svjetske populacije. Možda je ovo vrijeme da slušamo, promatramo i surađujemo.
Treće, potrebno nam je više programa koji stare osobe održavaju povezanima sa svojim zajednicama. Tamo gdje su već postali izolirani, moramo ih ponovno integrirati kroz volontiranje, mentorstvo i druge programe koji ih podsjećaju na njihovu vrijednost i potiču njihov daljnji doprinos, ne kao kaznu, već kao priliku. Imamo programe za djecu, koja će ostati djeca samo 18 godina. Gdje su ekvivalentni programi za 60- i 70-i-nešto-godišnjake koji također mogu imati 18 ili više godina za učenje i rast, posebno kada odrasli često imaju više znanja i iskustva za podijeliti od djece tijekom svojih 18 godina? Ne želim sugerirati da obrazovanje djece nema nikakvu vrijednost, ali propuštamo ogromne prilike kada ne uspijevamo osnažiti i starije ljude.
Kao što je Američka odvjetnička udruga za vezu izjavila na šestoj sjednici, “konvencija o ljudskim pravima za starije osobe mora biti više od pukog prikupljanja i specificiranja prava. Također mora promijeniti društvenu paradigmu starenja.” (Mock, 2015.). Američka udruga za umirovljenike slaže se i dodaje: "Ometanjem starenja - mijenjanjem razgovora o tome što znači biti stariji - možemo potaknuti rješenja i iskoristiti resurse koji razvijaju radno mjesto, šire tržište i preuređuju naše zajednice." (Collett, 2017.). Ne možemo učiniti sve to učinkovito dok ne izazovemo vlastite implicitne predrasude o starenju, što činimo kroz vještu facilitaciju.
Nance L. Schick, Esq., Glavni predstavnik Međunarodnog centra za etno-religijsko posredovanje u sjedištu Ujedinjenih naroda, New York.
