Alternative domorodačke paradigme globalnim krizama: kada se svjetonazori sudare

Ovaj je rad dio većeg istraživačkog projekta koji se usredotočuje na uspon etničkog malajskog nacionalizma i nadmoći u Maleziji. Dok se uspon etničkog malajskog nacionalizma može pripisati raznim čimbenicima, ovaj se rad posebno usredotočuje na zakon o prelasku na islam u Maleziji i je li on ojačao osjećaj etničke malajske nadmoći ili nije. Malezija je multietnička i multireligijska država koja je 1957. godine stekla neovisnost od Britanaca. Malajci kao najveća etnička skupina oduvijek su smatrali islamsku religiju sastavnim dijelom svog identiteta što ih odvaja od drugih etničkih skupina koje su dovedene u zemlju tijekom britanske kolonijalne vladavine. Iako je islam službena religija, Ustav dopušta da druge vjere mirno ispovijedaju Malezijcima koji nisu Malajci, naime etničkim Kinezima i Indijcima. Međutim, islamski zakon koji regulira muslimanske brakove u Maleziji nalaže da se nemuslimani moraju obratiti na islam ako se žele vjenčati s muslimanima. U ovom radu tvrdim da je zakon o prelasku na islam korišten kao sredstvo za jačanje osjećaja etničkog malajskog nacionalizma u Maleziji. Preliminarni podaci prikupljeni su na temelju intervjua s malajskim muslimanima koji su u braku s ne-Malejkama. Rezultati su pokazali da većina malajskih ispitanika smatra prelazak na islam imperativom kako to zahtijevaju islamska vjera i državni zakon. Osim toga, oni također ne vide razlog zašto bi se ne-Malejci protivili prelasku na islam, jer će se nakon vjenčanja djeca automatski smatrati Malajcima prema Ustavu, koji također uključuje status i privilegije. Stavovi ne-Malejaca koji su prešli na islam temeljeni su na sekundarnim intervjuima koje su vodili drugi znanstvenici. Budući da je biti musliman povezan s biti Malajcem, mnogi ne-Malajci koji su se obratili osjećaju se lišenim osjećaja vjerskog i etničkog identiteta i osjećaju se pod pritiskom da prihvate etničku malajsku kulturu. Iako bi promjena zakona o pretvorbi mogla biti teška, otvoreni međuvjerski dijalozi u školama i javnom sektoru mogli bi biti prvi korak u rješavanju ovog problema.