Interkulturalna komunikacija i kompetencija

Interkulturalno Komunikacija i kompetencija na radiju ICERM emitirano u subotu, 6. kolovoza 2016. u 2:XNUMX po istočnom vremenu (New York).

Serija ljetnih predavanja 2016

Tema: “Interkulturalna komunikacija i kompetencija”

Gosti predavači:

Beth Fisher-Yoshida, Ph.D., (CCS), Predsjednik i izvršni direktor tvrtke Fisher Yoshida International, LLC; Direktor i Fakultet magistra znanosti u pregovaranju i rješavanju sukoba i suizvršni direktor Naprednog konzorcija za suradnju, sukobe i složenost (AC4) na Institutu za Zemlju, oba na Sveučilištu Columbia; i direktor programa za mir i sigurnost mladih na AC4.

Ria Yoshida, MA, Direktor za komunikacije u Fisher Yoshida International.

Transkript predavanja

Ria: Zdravo! Moje ime je Ria Yoshida.

Bet: A ja sam Beth Fisher-Yoshida i danas bismo željeli razgovarati s vama o polju međukulturalnih sukoba i koristit ćemo iskustva koja smo osobno stekli u svom radu i životu širom svijeta, ili u radno mjesto i naš rad s klijentima. A to može biti na nekoliko različitih razina, jedna može biti na individualnoj razini s klijentima gdje s njima radimo u scenariju treniranja. Drugi može biti na organizacijskoj razini u kojoj radimo s timovima koji su vrlo raznoliki ili multikulturalni. I treće područje može biti kad smo radili u zajednicama u kojima imate različite grupe ljudi koji pridaju različita značenja članstvu u toj zajednici.

Dakle, kao što znamo, svijet je sve manji, sve je više komunikacije, sve je više mobilnosti. Ljudi su u mogućnosti komunicirati s različitima ili drugima na redovitijoj osnovi, mnogo češće nego ikad prije. A nešto od toga je divno, bogato i uzbudljivo i donosi toliko raznolikosti, mogućnosti za kreativnost, zajedničko rješavanje problema, višestruke perspektive, i tako dalje. A s druge strane toga, to je također prilika za nastanak mnogo sukoba jer možda nečija perspektiva nije ista kao vaša, a vi se s njom ne slažete i osporavate je. Ili možda nečiji stil života nije isti kao vaš, pa opet imate problema s tim i možda imate različite skupove vrijednosti i tako dalje.

Stoga bismo željeli istražiti s nekoliko realističnijih primjera onoga što se stvarno dogodilo, a zatim napraviti korak unatrag i upotrijebiti neke od alata i okvira koje obično koristimo u svom poslu i životima kako bismo istražili neke od tih situacija temeljitije. Dakle, možda bismo mogli započeti s Riom koja će vam dati primjer vašeg odrastanja u SAD-u i Japanu, i možda nešto što vam se dogodilo što je primjer međukulturalnog sukoba.

Ria: Naravno. Sjećam se kad sam imao 11 godina i prvi put sam se iz Japana preselio u SAD. Bilo je to u nedjeljnoj školi, išli smo po učionici i predstavljali se i došao je red na mene i rekla sam: "Bok, zovem se Ria i nisam baš pametna." Bio je to odgovor autopilota star 11 godina u uvodu i sada, razmišljajući o tome, shvaćam da su vrijednosti u Japanu imati poniznost i osjećaj poniznosti, što je ono čemu sam pokušavao ići. No umjesto toga, odgovor koji sam dobio od svojih kolega bio je izraz sažaljenja - "Ajme, ona ne misli da je pametna." I postojao je trenutak u kojem sam se osjećao suspendiran u vremenu i internaliziran "Oh, nisam više u istom okruženju. Ne postoje isti sustavi vrijednosti ili implikacije toga”, i morao sam ponovno procijeniti svoju situaciju i primijetiti da postoji kulturološka razlika.

Bet: Vrlo dobar primjer, zanimljiv je. Onda se pitam, kad ste to doživjeli, niste dobili odgovor koji ste očekivali, niste dobili odgovor koji biste dobili u Japanu, a u Japanu bi to vjerojatno bila jedna od pohvala “Oh , vidi kako je skromna, kakvo divno dijete;” umjesto toga ste dobili sažaljenje. I zatim, što ste mislili o tome u smislu kako ste se osjećali i odgovora drugih učenika.

Ria: Bio je trenutak u kojem sam osjetila odvojenost od sebe i drugih. I očajnički sam se želio povezati sa svojim kolegama iz razreda. Da je izvan kulturnih vrijednosti Japanaca ili Amerikanaca postojala ljudska potreba za povezivanjem s drugim ljudima. Pa ipak, postojao je taj unutarnji dijalog koji se događao za mene, dijalog sukoba u kojem sam osjećala "Ovi me ljudi ne razumiju" kao i "Što sam krivo učinila?"

Bet: Zanimljivo. Dakle, rekli ste dosta stvari koje bih volio malo raspakirati dok idemo naprijed. Dakle, jedan je da ste osjetili odvojenost od sebe, kao i odvojenost od drugih ljudi, a kao ljudi mi smo, kao što su neki ljudi rekli, društvene životinje, društvena bića, koja nam trebaju. Jedna od identificiranih potreba koju su različiti ljudi identificirali je niz potreba, univerzalnih općenito i specifičnih, da se moramo povezati, pripadati, biti s drugima, a to znači biti prepoznat, biti priznat, cijenjen , reći pravu stvar. I to je interaktivni odgovor gdje kažemo ili učinimo nešto, želimo izmamiti određenu reakciju od drugih zbog koje se osjećamo dobro u vezi sa sobom, u vezi s našim odnosima, u vezi sa svijetom u kojem se nalazimo, a onda to zauzvrat izaziva naknadni odgovor od nas; ali ti to nisi shvaćao. Ponekad ljudi, bilo tko od nas, u takvim situacijama mogu vrlo brzo osuđivati ​​i okrivljavati, a ta krivnja može doći u različitim oblicima. Jedan bi mogao kriviti drugoga – “Što nije u redu s njima? Zar ne znaju da bi trebali odgovoriti na određeni način? Zar ne znaju da bi me trebali prepoznati i reći 'oh vau, kako je skromna.' Zar ne znaju da bi se to trebalo dogoditi?” Također ste rekli “Možda nešto nije u redu sa mnom”, pa onda ponekad tu krivnju okrenemo interno i kažemo “Nismo dovoljno dobri. Nismo u pravu. Ne znamo što se događa.” Smanjuje nam samopouzdanje i onda postoje različite vrste reakcija iz toga. I naravno, u mnogim situacijama okrivljavanje ide u oba smjera, okrivljujemo druge i okrivljujemo sebe, ne stvarajući baš ugodan scenarij u toj situaciji.

Ria: Da. Postoji razina sukoba koja se događa na više razina – unutarnjoj kao i vanjskoj – i one se međusobno ne isključuju. Sukob ima način ulaska u scenarij i iskustvo na mnogo različitih načina.

Bet: Istina. I stoga, kada kažemo riječ sukob, ponekad ljudi imaju reakcije na to zbog naše vlastite razine nelagode u upravljanju sukobom. A ja bih rekao: "Koliko ljudi voli sukob?" i zapravo nitko ne bi podigao ruku da sam ikada postavio to pitanje. I mislim da postoji nekoliko razloga zašto; jedan je da ne znamo kako upravljati sukobom kao svakodnevnim alatom. Imamo sukobe, svatko ima sukobe, a onda ne znamo kako njima upravljati, što znači da ne završe dobro, što znači da uništavamo ili oštećujemo svoje odnose i stoga prirodno želimo imati nekoliko tehnika, izbjegavajući njih, potiskujući ih, i samo ih se potpuno klonivši. Ili se također možemo sjetiti refrena konfliktne situacije, recimo: “Znaš, ovdje se nešto događa. Ne osjećam se dobro i smislit ću način da se osjećam bolje u vezi sa situacijom i shvatiti izbijanje ovih sukoba kao priliku za stvaranje dobrog ili konstruktivnog sukoba.” Dakle, ovdje mislim da imamo priliku za razlikovanje konstruktivnog sukoba, što znači konstruktivan proces rješavanja sukoba koji vodi do konstruktivnog ishoda. Ili destruktivni proces načina na koji upravljamo konfliktnom situacijom koji dovodi do destruktivnog ishoda. I tako možda možemo i to malo istražiti nakon što prođemo kroz možda još nekoliko primjera situacija.

Dakle, dali ste primjer osobne situacije. Navest ću primjer organizacijske situacije. Dakle, u velikom dijelu posla koji Ria i ja radimo, radimo s multikulturalnim timovima unutar multinacionalnih, multikulturalnih organizacija. Ponekad se još više pogoršava kada se dodaju druge razine složenosti, poput licem u lice naspram virtualnih timova. Kao što znamo, u području komunikacije ima toliko toga neverbalnog, izrazi lica, geste i tako dalje, što se izgubi kada ste virtualni, a onda stvarno dobije potpuno novi zaokret kada je samo u pisanje, a tu čak nemate ni dodatne dimenzije tona glasa. Naravno, nisam ni spomenuo sve jezične komplikacije koje se također događaju, čak i ako govorite istim 'jezikom', možete koristiti različite riječi da se izrazite, a to ima potpuno drugačiji način.

Dakle, vi želite razmišljati o organizaciji, mi razmišljamo o multikulturalnom timu i sada imate, recimo samo, 6 članova u timu. Imate 6 članova koji dolaze iz vrlo različitih kultura, kulturnih orijentacija, što znači da sa sobom donose cijeli drugi skup onoga što znači biti u organizaciji, što znači raditi, što znači biti na tim, a što očekujem i od ostalih u timovima. I tako, vrlo često prema našem iskustvu, timovi ne sjednu na početku okupljanja i kažu: „Znate što, idemo istražiti kako ćemo raditi zajedno. Kako ćemo upravljati našom komunikacijom? Kako ćemo se snaći ako imamo nesuglasice? Što ćemo učiniti? A kako ćemo donositi odluke?” Budući da to nije izričito navedeno i budući da ove smjernice nisu pregledane, postoji mnogo prilika za konfliktne situacije.

Imamo nekoliko različitih dimenzija koje smo koristili i tu je prekrasna referenca, SAGE Encyclopedia of Intercultural Competence, i Ria i ja smo imali dovoljno sreće da smo pozvani da napravimo nekoliko podnesaka za to. U jednom od naših članaka pregledali smo nekoliko različitih dimenzija koje smo prikupili iz raznih izvora i došli smo do njih 12. Neću ih sve nabrajati, ali postoji nekoliko koji bi mogli biti relevantni za ispitivanje nekih od ovih situacija. Na primjer, izbjegavanje neizvjesnosti – postoje neke kulturne orijentacije kojima više odgovara dvosmislenost od drugih. U koordiniranom upravljanju značenjem zvanom CMM, postoji koncept jednog od principa misterije, a svi mi imamo različite razine individualno i kulturološki o tome s koliko dvosmislenosti ili s koliko misterije se možemo nositi. I nakon toga, idemo preko ruba i to je “Nema više. Ne mogu se više nositi s ovim.” Dakle, za neke ljude koji imaju vrlo malo izbjegavanja neizvjesnosti, možda će htjeti imati vrlo pažljivo izrađen plan, dnevni red i raspored i imati sve stvarno definirano unaprijed prije sastanka. Za druge koji se bave izbjegavanjem visoke neizvjesnosti, „Znate, prepustimo se toku. Znamo da se moramo baviti određenim temama, samo ćemo vidjeti što će ispasti u toj situaciji.” Pa, možete li zamisliti da sjedite u sobi i postoji netko tko stvarno želi vrlo čvrstu agendu i netko drugi tko se zapravo opire tijesnoj agendi i želi biti više u tijeku i više se pojavljivati. Što se tamo događa ako ne vode tu vrstu razgovora o tome kako ćemo postavljati agende, kako ćemo donositi odluke i tako dalje.

Ria: Da! Mislim da su to zaista sjajne točke da smo individualno i kolektivno višestruki, a ponekad je paradoks da suprotnost može postojati i poklopiti se. A ono što ovo čini je, kao što ste spomenuli, da ima priliku za više kreativnosti, više raznolikosti, a također stvara više prilika za neki sukob. I gledati na to kao na priliku za promjenu, kao na priliku za širenje. Jedna od stvari koju bih volio istaknuti je kada upravljamo razinama netolerancije u sebi i razinama tjeskobe, te da često brzo reagiramo, brzo reagiramo jer je tjeskoba koju doživljavamo nepodnošljiva. A pogotovo ako nemamo mnogo govora oko ovih tema, mogu se dogoditi u roku od nekoliko sekundi između ljudi. I postoji razina površinskog razgovora i postoji meta razgovor. Neprestano se događa neverbalna komunikacija između ljudi u metasvijetu, nećemo ulaziti previše u filozofiju toga jer se želimo više pozabaviti alatom i načinom na koji upravljamo tim situacijama.

Bet: Točno. Pa također razmišljam o tome da ako želimo stvarno malo zakomplicirati stvari, što ako dodamo cijelu dimenziju udaljenosti moći? Tko ima pravo odlučivati ​​što ćemo raditi? Imamo li dnevni red? Ili idemo s pojavom i tijekom onoga što se događa u trenutku? I ovisno o tome kakvu kulturnu orijentaciju imate prema distanci moći, možda ćete pomisliti: “U redu, ako je distanca velike moći, stvarno nije važno što ja mislim ili brinem o tome jer to moram razlikovati od višeg autoriteta u sobi. ” Ako ste usmjereni prema maloj udaljenosti, onda je to kao "Svi smo u ovome zajedno i svi imamo priliku donositi odluke zajedno." I onda opet, kada imate taj sukob, kada imate osobu koja ima viši autoritet ili moć koja misli da će on ili ona donositi te odluke, ali je onda izazove, ili oni vide da je to izazov, od strane nekoga drugoga kada nisu očekivali da će netko drugi izraziti svoje mišljenje o stvarima, onda imamo druge situacije.

Također sam želio uvesti treći kontekst gdje se ti interkulturalni sukobi mogu pojaviti, a to je u zajednicama. I jedna od stvari koja se događa u svijetu, a to ne znači da se događa u svakom dijelu svijeta, nego općenito, a znam iz vlastitog iskustva odrastanja u istom susjedstvu dugi niz godina dok nisam otišao u fakulteta u odnosu na sada kada imate povećanu razinu mobilnosti iz raznih razloga. To bi moglo biti zato što imamo izbjegličke situacije, imamo mobilnost unutar kulture, i tako dalje. Sve je više incidenata različitih vrsta ljudi iz različitih sredina, različitih etničkih skupina, različitih orijentacija, koji žive unutar iste zajednice. I tako bi to moglo biti nešto tako suptilno kao što su različiti mirisi kuhanja koji bi stvarno mogli uvidjeti susjede da doista uđu u konfliktne situacije jer im se ne sviđaju, nisu navikli i osuđuju, mirise kuhanja koji dolaze iz susjedova stana. Ili možemo imati susjedstvo u kojem postoji javno zajednički prostor kao što je park ili društveni centar ili samo same ulice, a ljudi imaju različite orijentacije o tome što znači dijeliti taj prostor i tko ima prava na taj prostor , a kako mi brinemo o tom prostoru i čija je to odgovornost? Sada se sjećam, odrastao sam u New Yorku i ti si se brinuo za svoj stan i imao si nekoga tko se brinuo za zgradu i ulice i tako dalje, zapravo ulice zapravo nisu bile ničiji teritorij. A onda, dok sam živio u Japanu, bilo mi je tako zanimljivo kako bi se ljudi okupljali – mislim da je to bilo jednom mjesečno ili dva puta mjesečno – da bi volontirali i otišli čistiti lokalni park u susjedstvu. I sjećam se da me to jako pogodilo jer sam pomislio: “Vau. Prije svega, kako natjeraju ljude da to učine?" i svi su to činili pa sam se pitao "Moram li i ja to učiniti, jesam li i ja dio ove zajednice ili mogu koristiti ispriku da nisam iz ove kulture?" I mislim da sam u nekim prilikama čistio, au nekim slučajevima sam iskoristio svoju kulturnu različitost da to ne učinim. Dakle, postoji mnogo različitih načina gledanja na kontekst, postoje različiti okviri kako možemo razumjeti. Ako imamo način razmišljanja da je naša odgovornost napraviti korak unatrag i razumjeti.

Ria: Dakle, na temelju vašeg znanja o različitim interkulturalnim čimbenicima kao što su vrijednosti i druge dimenzije, zašto mislite da se to tako dogodilo? Kako su se Japanci okupili u grupi i kako su se kulturne razlike u Americi ili vašem iskustvu u New Yorku manifestirale na takav način?

Bet: Dakle, nekoliko razloga i mislim da se ne događa samo tako da je odjednom to norma. To je dio našeg obrazovnog sustava, to je dio onoga što učite u školi o tome što znači biti dobar član društva. To je također ono čemu vas uče u obitelji, koje su vrijednosti. To je ono čemu vas uče u vašem susjedstvu, i to nije samo ono čemu vas namjerno uče, već i ono što promatrate. Dakle, ako promatrate nekoga kako otvara omot od slatkiša i baca ga na pod, ili promatrate kako omot od slatkiša završava u košari za otpatke, ili ako u blizini nema košare za otpatke, promatrate nekoga kako taj omot stavlja u svoj džep da se kasnije baci u koš za smeće, onda učite. Učite o tome što su društvene norme, što bi trebalo, a što ne bi trebalo biti. Učite moralni kodeks, svoje etičke kodekse ponašanja u toj situaciji. Dakle, to se događa od kada ste vrlo mladi, to je samo dio vaše strukture, mislim, onoga što jeste. I tako, na primjer, u Japanu, više kolektivističkom, istočnjačkom društvu, postoji više uvjerenja da je zajednički prostor zajednički prostor, i tako dalje, pa mislim da ljudi istupaju. Sada, ne kažem da je to idealistički svijet jer postoje i zajednički prostori na koje nitko ne polaže pravo i na kojima sam vidio mnogo smeća, kao kad smo išli planinariti na planinu i sjećam se da sam u sebi pronašao velika kontradikcija onoga što se događa jer sam mislio zašto u ovom prostoru nitko ne čisti, ovo je tu prostor i oni čiste smeće; dok u drugim prostorima ljudi misle da svatko igra ulogu. Dakle, to je nešto što primjećujem i zbog toga, kada sam se vratio u SAD, kada sam se vratio u SAD da živim i kada sam se vratio u SAD da posjetim, postao sam svjesniji takve vrste ponašanja, postao sam svjesniji zajedničkog prostora koji prije nisam bio.

Ria: To je stvarno zanimljivo. Dakle, postoji ogromna sistemska baza za mnoge stvari koje doživljavamo iz dana u dan. Sada, za mnoge naše slušatelje ovo može biti pomalo porazno. Koji su alati kojima se sada možemo pozabaviti kako bismo pomogli našim slušateljima da razumiju konfliktnu situaciju s kojom bi se mogli suočiti, u svom radnom prostoru, u svom osobnom životu ili u svojoj zajednici?

Bet: Dakle, par stvari. Hvala što ste postavili to pitanje. Dakle, jedna ideja je razmišljati o onome što sam ranije spomenuo, CMM – koordinirano upravljanje značenjem, jedno od osnovnih načela ovdje je da mi stvaramo naše svjetove, mi stvaramo naše društvene svjetove. Dakle, ako smo učinili nešto da stvorimo neugodnu situaciju, to znači da također imamo mogućnost preokrenuti tu situaciju i učiniti je dobrom situacijom. Dakle, postoji osjećaj djelovanja koji imamo, naravno postoje okolnosti kao što su drugi ljudi i kontekst u kojem smo u zajednici i tako dalje, koji utječu na to koliko stvarno djelovanja ili kontrole imamo nad stvaranjem razlike; ali mi to imamo.

Dakle, ranije sam spomenuo jedno od tri načela misterije, a to je dvosmislenost i neizvjesnost koju možemo okrenuti i reći, znate što, također je nešto čemu treba pristupiti sa znatiželjom, možemo reći "Vau, zašto je to tako ovo se događa kako se događa?" ili "Hmm, zanimljivo, pitam se zašto smo očekivali da će se ovo dogoditi, a umjesto toga dogodilo se to." To je čitava orijentacija znatiželje, a ne prosuđivanja i osjećaja kroz neizvjesnost.

Drugi princip je koherentnost. Svatko od nas kao ljudi pokušava razumjeti, pokušavamo dati značenje svojim situacijama, želimo znati je li sigurno, nije li sigurno, želimo razumjeti što to znači za mene? Kako to utječe na mene? Kako to utječe na moj život? Kako to utječe na izbore koje trebam donijeti? Ne volimo nesklad, ne volimo kada nemamo koherentnost, tako da uvijek nastojimo pronaći smisao u stvarima i našim situacijama, uvijek nastojimo dati smisao našim interakcijama s drugima; što dovodi do trećeg principa koordinacije. Ljudi su, kao što smo ranije spomenuli, društvena bića i trebaju biti u međusobnom odnosu; odnosi su kritični. A to znači da moramo plesati na istu melodiju, ne želimo jedni drugima gaziti po prstima, želimo biti usklađeni, sinkronizirani s drugima kako bismo zajedno stvarali zajedničko značenje. I da kada nešto komuniciram s nekim tko nije ja, želim da razumiju što sam rekao na način na koji želim da me se razumije. Kad nemamo koordinaciju, možda ima previše tajanstvenosti u odnosu, onda nemamo koherentnost. Dakle, sva tri ova principa međusobno djeluju.

Ria: Da, to je super. Ono o čemu često razmišljam je kako možemo imati dovoljno samosvijesti da se unutar sebe osjećamo podudarno. Također možemo iskusiti nesklad unutar sebe između onoga kako se osjećamo, što mislimo i kakvog se nadamo ishodu. Dakle, kada smo u interakciji u odnosima s drugim ljudima, bilo da se radi o jednoj drugoj osobi ili u timu ili u grupnoj organizaciji, što je više ljudi, to postaje složenije. Dakle, kako možemo upravljati našim unutarnjim dijalogom na smislen način kako bismo unutar sebe unijeli podudarnost u nadi da će naša namjera odgovarati utjecaju koji imamo na naše interakcije.

Bet: Dakle, ako o sebi razmišljamo kao o, izrazu koji su neki upotrijebili, 'instrumentima promjene' onda to znači da smo u svakoj situaciji u koju uđemo mi ta prilika za promjenu i mi smo taj instrument da tako kažem, to biće koje ima izravan utjecaj na sve oko nas. Što znači da se na nas može utjecati na bolje ili na gore i na nama je da donesemo odluku, a to je izbor jer imamo one kritične trenutke kada možemo donositi odluke. Nismo uvijek svjesni da imamo izbora, mislimo "Nisam imao drugog izbora, morao sam učiniti ono što sam učinio", ali zapravo što je veća samosvijest, što više razumijemo sebe, to više razumjeti naše vrijednosti i ono što nam je stvarno važno. A onda usklađujemo našu komunikaciju i ponašanje s tim znanjem i sviješću, što više slobode izbora i kontrole imamo o tome kako utječemo na druge situacije.

Ria: Sjajno. Sjećaš se Beth, u CMM-u si govorila o tome kako stvoriti prostor, tempo i vrijeme i koliko je to važno.

Bet: Da, često kažem da je tajming sve jer postoji element spremnosti ili ispravnosti koji se mora dogoditi za vas, kontekst, druga strana također, o tome kako i kada ćete se uključiti. Kada smo u vrlo užarenom emocionalnom stanju, vjerojatno nismo najbolji u sebi, pa je vjerojatno dobro vrijeme da se odmaknete i ne uključite se u druge jer iz toga neće proizaći ništa konstruktivno. Sada, neki ljudi vjeruju u oduškavanje, i da postoji potreba za oduškavanjem, i ja nisam protiv toga, mislim da postoje različiti načini suočavanja s našom emocionalnom ekspresivnošću i razinom emocionalnosti koju imamo i što je konstruktivno za tu konkretnu situaciju s tom konkretnom osobom o tom konkretnom problemu. A tu je i tempo. Dolazim iz New Yorka, au New Yorku imamo vrlo brz tempo, i ako postoji pauza od 3 sekunde u razgovoru, to znači da sam ja na redu i da mogu odmah uskočiti. Kad imamo vrlo brz tempo, a opet brz je osuđujući – što znači brz? kada imamo tempo koji se čini brzim za osobu u situaciji, također ne dajemo sebi ili drugoj strani vremena ili prostora da upravljaju vlastitim emocijama, da stvarno jasno razmisle o tome što se događa i da iznesu najbolje što mogu voditi prema konstruktivnim procesima i konstruktivnim ishodima. Ono što bih rekao je da je u konfliktnim situacijama stvarno dobro ako možemo imati tu svijest da usporimo tempo, napravimo korak unatrag i stvorimo taj prostor. Sada ponekad, za sebe, vizualiziram stvarni fizički prostor, fizički prostor u području mojih prsa gdje su moje emocije, moje srce, i vizualiziram fizički prostor između sebe i druge osobe. I radeći to, to mi pomaže da napravim korak unatrag, raširim ruke i stvarno stvorim taj prostor umjesto da budem jako stegnut fizički držeći ruke i prsa zajedno jer me to fizički drži jako stisnuto. Želim biti otvoren što znači da moram vjerovati i biti ranjiv i dopustiti sebi da budem ranjiv i vjerovati onome što se događa s drugim.

Ria: Da, to stvarno odjekuje. Osjećam prostor između i ono što mi govori je da je prioritet odnos, da nisam ja protiv drugoga, ja protiv svijeta, da sam u stalnom odnosu s ljudima. A ponekad želim biti 'u krivu' jer želim da postoji prilika da netko drugi kaže svoju istinu, da zajedno dođemo do kreativnog ishoda ili cilja ili stvaranja. I naravno, ne radi se o ispravnom ili krivom, ali ponekad je to ono što um kaže. Postoji osjećaj brbljanja koji se nastavlja i ne radi se o uzdizanju iznad brbljanja ili njegovom ignoriranju, već o tome da ga postanemo svjesni i to je dio dinamike u našem ljudskom životu iz dana u dan.

Bet: Tako da mislim da su u nekim situacijama jako zagrijani i opasni. I opasni su jer se ljudi osjećaju ugroženo, ljudi se osjećaju nesigurno. Znamo da ako bilo kojeg dana uključimo vijesti, čujemo puno situacija kao što je ono gdje stvarno postoji, što bih rekao, nedostatak razumijevanja, nedostatak tolerancije i tog prostora za razumijevanje drugih i ne postoji ne ta želja. Dakle, kada razmišljam o sigurnosti i sigurnosti, razmišljam o tome na nekoliko različitih razina, jedna je da imamo želju i potrebu za fizičkom sigurnošću. Moram znati da ću biti fizički siguran kada otvorim vrata da bih izašao iz kuće. Postoji emocionalna sigurnost, moram znati da ako si dopustim da budem ranjiv prema drugome, da će imati suosjećanja i brinuti se za mene i neće me htjeti povrijediti. I moram znati da mentalno, psihološki također imam sigurnost i sigurnost, da preuzimam rizike jer se osjećam sigurno. I nažalost ponekad dođemo do takve razine usijanja, u nedostatku boljeg izraza, da je ta sigurnost stvarno jako daleko i uopće ne vidimo kako je moguće doći do tog prostora sigurnosti. Tako da mislim da u nekim od takvih situacija, a to je i kulturološka orijentacija, ovisno o kulturi nije sigurno biti licem u lice s nekim drugim i pokušavati riješiti taj interkulturalni sukob. Moramo imati fizički prostor i moramo imati nekoga ili neku grupu ljudi koji su tu kao treća strana koja pomaže takvu vrstu dijaloga. A dijalog je ono što stvarno trebamo tamo gdje nije nužno da donosimo odluku o tome što ćemo učiniti, jer na to nismo spremni. Moramo doista otvoriti taj prostor za razumijevanje, a proces facilitacije treće strane omogućuje dijeljenje informacija radi produbljivanja razumijevanja i dijeljenje informacija putem facilitatora treće strane kako bi bilo ukusno i razumljivo drugima. Osim toga, obično, ako smo ljuti i izražavamo se, to obično nije samo na konstruktivan način o onome što ja trebam, već također osuđuje drugoga. A druga strana neće htjeti čuti osudu sebe jer se i prema drugoj strani osjeća potencijalno neutralnom.

Ria: Da. Ono što odjekuje je ta ideja i praksa zadržavanja prostora, i stvarno volim tu frazu – kako zadržati prostor; kako zadržati prostor za sebe, kako zadržati prostor za drugoga i kako zadržati prostor za odnos i ono što se događa. I stvarno želim istaknuti ovaj komad o osjećaju slobode djelovanja i samosvijesti jer je to vježba i ne radi se o tome da budemo savršeni, nego samo o vježbanju onoga što se događa. Kad se prisjetim tog trenutka kada sam imao 11 godina u nedjeljnoj školi tijekom svog uvoda, sada kao odrasla osoba, mogu se osvrnuti i vidjeti složenost nekoliko sekundi i moći to raspakirati na smislen način. Sada gradim ovaj mišić samorefleksije i introspekcije, a ponekad ćemo otići iz situacija prilično zbunjeni onim što se upravo dogodilo. I moći se zapitati “Što se upravo dogodilo? Što se događa?”, vježbamo gledanje iz različitih leća, i možda kada možemo staviti na stol naše kulturološke leće, koje su naše perspektive, što je društveno prihvatljivo i što sam zadao, možemo to početi internalizirati i prebaciti ga na smislen način. A ponekad kada imamo iznenadnu promjenu, može doći do povratka. Dakle, također zadržati prostor za to odgurivanje, zadržati prostor za sukob. I u suštini ono o čemu ovdje govorimo je da naučimo kako jednostavno biti u tom prostoru gdje je neugodno. A za to je potrebna praksa jer je neugodno, nećemo se nužno osjećati sigurno, ali to je način na koji se držimo kada osjetimo nelagodu.

Bet: Dakle, sada razmišljam o SAD-u gdje se događa mnogo problema s rasnim podjelama, kako bi to neki ljudi nazvali. A ako pogledamo globalno, diljem svijeta postoje pitanja terorizma i onoga što se događa, i postoje neki stvarno teški razgovori koji se moraju održati i upravo sada postoji mnogo reakcija i reaktivnosti na to i ljudi žele brzo okriviti. I oni krive, mislim, iz osjećaja da pokušavaju shvatiti što se događa i kako bi bili sigurni. Okrivljavanje, naravno, kao što smo ranije spomenuli, nije konstruktivan proces jer umjesto okrivljavanja možda trebamo napraviti korak unatrag i pokušati razumjeti. I stoga se mora puno više slušati, mora postojati prostor za sigurnost i povjerenje što je više moguće za te teške razgovore. Sada se nećemo osjećati dobro u procesu imanja jer ćemo se zbog toga osjećati fizički, mentalno, emocionalno iscrpljeno i možda nesigurno. Dakle, u tim situacijama, rekao bih da je stvarno dobro da se dogode dvije stvari. Dakle, za 2 je definitivno imati kvalificirane, obučene stručnjake koji su fasilitatori da zaista budu u stanju držati taj prostor i pružiti što više sigurnosti u prostoru. Ali opet, ljudi koji sudjeluju također moraju preuzeti odgovornost da žele biti tamo i držati taj zajednički prostor. Druga stvar je, u idealnom svijetu, koji možemo stvoriti – nije izvan našeg dosega, zar ne bi bilo divno da svi imamo neku vrstu temeljnog učenja i razvoja oko ovakvih vještina. Što znači stvarno upoznati sebe? Što znači razumjeti naše vrijednosti i što nam je važno? Što znači biti stvarno velikodušan prema razumijevanju drugih i ne prebacivati ​​krivnju, nego napraviti korak unatrag i zadržati prostor i zadržati ideju da možda imaju nešto stvarno dobro za ponuditi? Možda postoji nešto stvarno dobro i vrijedno u tome tko je ta osoba i u tome što je upoznajete. I zapravo, možda kad jednom upoznam tu osobu, možda se s tom osobom složim i možda imamo puno više toga zajedničkog nego što sam mislio. Jer iako možda izgledam drugačije od tebe, možda i dalje vjerujem u puno istih osnovnih načela i kako želim živjeti svoj život, i kako želim da moja obitelj također živi svoje živote u vrlo sigurnom okruženju punom ljubavi .

Ria: Da. Dakle, radi se o zajedničkom stvaranju spremnika i zajedničkom stvaranju odnosa, a tu su i svjetlo i sjena koje su suprotne strane istog novčića. Koliko god konstruktivni bili, koliko god bili briljantni kao ljudi, jednako tako možemo biti i destruktivni i opasni za sebe i svoju zajednicu. Evo nas, na ovom svijetu, znam da postoje neka stabla koja rastu onoliko koliko im korijenje seže duboko, i kako da se mi kao ljudi okupimo i budemo u stanju posvetiti dovoljno pažnje i dati dovoljno sebe da držimo ove paradokse i u biti upravljati njima. A slušanje je stvarno sjajan početak, također je vrlo teško i isplati se; postoji nešto tako vrijedno u samom slušanju. I ono što smo rekli ranije, a ja sam mislio je da stvarno vjerujem u postojanje vijeća, a također vjerujem u terapeute, da postoje profesionalci koji su plaćeni da slušaju i da stvarno čuju. I oni prolaze kroz svu ovu obuku kako bi stvarno držali siguran prostor u spremniku za svaku pojedinu osobu tako da kada smo u emocionalnoj krizi, kada proživljavamo kaos i trebamo pokrenuti vlastitu energiju da budemo odgovorni u brizi o sebi , otići do našeg savjeta, otići u naš individualni siguran prostor, našim intimnim prijateljima, obiteljima i kolegama, plaćenim profesionalcima – bilo da je to life coach ili terapeut ili način da se utješimo.

Bet: Dakle, vi kažete vijeće, a ja razmišljam o tome gledamo li različite kulture diljem svijeta i različite tradicije iz cijelog svijeta. Postoji takva vrsta odredbe diljem svijeta, samo se na različitim mjestima nazivaju drugačije. U SAD-u obično imamo sklonost prema terapiji i terapeutima, na nekim mjestima nemaju jer je to simbol ili znak emocionalne slabosti pa to ne bi htjeli činiti, a to svakako nije ono što mi potičemo. No, ono što ohrabrujemo jest saznati gdje možete dobiti to vijeće i te smjernice koje će vam pomoći da budete u tom sigurnom prostoru. Kad razmišljam o slušanju, razmišljam o toliko različitih razina i o tome što slušamo, a jedno od područja razvoja koje smo naučili u području rješavanja sukoba je ideja o slušanju potreba i tako možemo reći puno različitih stvari i napravim korak unatrag kroz svoj trening i kažem: "Što se zapravo događa ovdje? Što zapravo govore? Što im zapravo treba?” Na kraju dana, ako postoji jedna stvar koju bih mogao učiniti da razvijem dobar odnos s tom osobom i pokažem duboko razumijevanje, moram razumjeti što joj treba, moram to razumjeti i onda smisliti načine kako zadovoljiti tu potrebu jer neki od nas su vrlo artikulirani u onome što govore, ali obično ne govorimo na razini potreba jer to znači da smo ranjivi, da se otvaramo. Drugi, a posebno u konfliktnim situacijama, svi mi možemo biti u situaciji da nismo artikulirani i da samo pjenimo i okrivljujemo i zapravo samo govorimo stvari koje nas neće stvarno odvesti tamo gdje želimo. Dakle, toliko puta mogu biti ja ili vidjeti druge ljude u situacijama i u našim glavama govorimo "Ne, nemoj ići tamo", ali zapravo idemo upravo tamo, zbog naših navika jednostavno idemo ravno u tu zamku iako znamo na jednoj razini da nas to neće odvesti tamo gdje želimo biti.

Druga stvar o kojoj smo ranije govorili, cijela ideja o konstruktivnom i destruktivnom, a vi ste dali lijepu usporedbu s drvećem koje ima jednako duboke korijene koliko je visoko, prelijepa je i pomalo zastrašujuća u isto vrijeme, jer ako možemo biti tako dobri i tako konstruktivni, to znači da imamo potencijal biti toliko destruktivni i činiti stvari za koje mislim da bismo duboko požalili. Dakle, stvarno naučiti kako se snalaziti tako da ne odemo tamo, možda odemo tamo na površinu, ali ne duboko tamo jer možemo doći do točke s koje gotovo nema povratka i učinit ćemo stvari zbog kojih ćemo žaliti cijeli život i pitati zašto smo to učinili i zašto smo to rekli, kada zapravo nije bila naša namjera da to učinimo ili zapravo nismo željeli prouzročiti takvu vrstu štete. Možda smo mislili da jesmo u tom trenutku jer smo bili toliko emotivni, ali u stvarnosti ako se stvarno spustimo do dubokog osjećaja tko smo, to nije ono što smo stvarno željeli stvoriti u svijetu.

Ria: Da. Radi se o razini možda zrelosti da bismo mogli doći do mjesta gdje kada imamo te snažne porive emocionalne reakcije, radi se o tome da možemo stvoriti taj prostor da ga sami možemo pomaknuti, da budemo odgovorni za njega. A ponekad je to sustavno pitanje, može biti kulturno pitanje gdje kada projiciramo ono što se događa za sebe, a to se često događa kada krivimo, razlog zašto krivimo druge ljude je zato što nam je previše neugodno držati to u sebi, reći "Možda sam ja dio ovog problema." I onda je lakše gurnuti problem na drugoga da se osjećamo dobro jer smo u stanju tjeskobe, i u stanju smo nelagode. Dio toga je naučiti da je biti neugodan i osjećati nelagodu i imati sukob normalno i možda čak možemo iskoračiti izvan ovog reakcionarnog prostora u očekivano. Ne radi se ako se ovo dogodi, već kada se ovo dogodi kako to najbolje mogu riješiti, kako mogu biti najbolji u sebi; i doći pripremljen.

Bet: Također sam razmišljao o paradoksu koji ste prije spomenuli, poput okrivljivanja drugih, ali u isto vrijeme želje da nas drugi drže i prigrle na siguran način. Stoga ponekad odbacujemo ono što stvarno želimo u tim situacijama, uključujući i sebe, što si uskraćujemo ili se ismijavamo, a zapravo također želimo da se možemo pokazati i dobro pokazati u toj situaciji.

Ria: Da. Dakle, ima puno toga o čemu smo ovdje razgovarali i mislim da bi bilo stvarno dobro da uskoro otvorimo liniju i čujemo neka pitanja koja možda naši slušatelji imaju.

Bet: Odlična ideja. Stoga želim zahvaliti svima što ste me danas slušali i nadamo se da ćemo se čuti, ako ne na kraju ovog radijskog poziva, onda možda neki drugi put. Hvala vam puno.