Živjeti zajedno u miru i harmoniji: pozdravne riječi konferencije

Dobrodošli! Oduševljen sam i počašćen što sam ovdje s vama. Hvala što ste nam se danas pridružili. Pred nama je inspirativan i fascinantan program.

Ali prije nego što počnemo, želio bih s vama podijeliti nekoliko misli. Mi ljudi imamo tendenciju da sebe vidimo kao da smo sačinjeni od krvi i mesa, kostiju i tetiva, zastora odjeće, pramena kose, pogođeni uvjetima izvan naše kontrole.

Mi mislimo jedni za druge da smo obične mrlje u masi; zatim na scenu dolazi Gandhi ili Emerson, Mandela, Einstein ili Buddha, a svijet je u čudu, vjerujući da oni nikako ne mogu biti sastavljeni od iste stvari od koje smo ti i ja.

To je nesporazum, jer u stvarnosti riječi i djela onih kojima se divimo i koje štujemo ne znače ništa ako ih ne možemo razumjeti. I ne bismo mogli shvatiti njihovo značenje osim ako već nismo bili opremljeni da vidimo istine kojima podučavaju i učinimo ih svojima.

Mi smo mnogo više nego što mislimo – Fasete istog blistavog dragulja. No, to nije uvijek lako vidljivo.

Primjer za to… Prošlog svibnja Wall Street Journal objavio je članak čiji je suautor američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, general pukovnik McMasters. Istakla se jedna rečenica:

To glasi: "Svijet nije globalna zajednica, već arena za nacije, nevladine aktere i tvrtke da se uključe i natječu za prednost."

Srećom, samo zato što netko na poziciji moći kaže nešto ne znači da je to istina.

Pogledajte oko sebe ljude u ovoj sobi. Što vidiš? Vidim snagu, ljepotu, otpornost, dobrotu. Vidim ljudskost.

Svatko od nas ima priču koja nas je započela na putu koji nas je doveo do toga da smo danas ovdje.

Htjela bih podijeliti svoju s vama. Prije trideset godina pozvan sam da pomognem domorodačkim narodima koji su opasni otpad i staro streljivo zagađivali njihovu zemlju. Bio sam ponizan tom mogućnošću. Zatim sam na putu kući vidio naljepnicu na braniku na kojoj je pisalo "Ako će sljedbenici voditi, vođe će ih slijediti." Dakle, obavio sam posao.

Kasnije je nastavio služiti na području sukoba i stabilizacije za krhke države diljem svijeta s UN-om, vladama, vojskama, donatorskim agencijama i cijelom abecedom humanitarnih organizacija.

Otprilike trećinu mog vremena proveo sam na sastancima s vodstvom zemlje domaćina, trgovcima oružjem, veleposlanicima, trgovcima, zapovjedništvom oružanih snaga, vjerskim vođama, gospodarima droge/ratovima i direktorima misija.

Puno smo naučili jedni od drugih, a vjerujem da smo i nešto dobro postigli. Ali ono što je na meni ostavilo neizbrisiv trag je vrijeme koje sam proveo izvan tih dvorana, s onu stranu prozorskog stakla.

Tamo ljudi svaki dan, često živeći u najtežim i najopasnijim okruženjima bez funkcionalne vlade, samo s povremenim pristupom hrani, čistoj vodi ili gorivu, neprestano pod prijetnjom, postavljaju svoje štandove na tržnici, sade usjeve, brinu o djeci , čuvao životinje, nosio drva.

Unatoč dugotrajnom svakodnevnom radu u očajničkim okolnostima, pronašli su načine da rade zajedno kako bi pomogli sebi, svojim susjedima i, što je najvažnije, strancima.

Na veliki i mali način, oni otklanjaju neke od najnepremostivijih, najnerješivijih problema na svijetu. Oni dijele ono što znaju i ono malo što imaju s drugima, raseljeni zbog rata, moćnika, društvenih nemira, pa čak i sa strancima iz inozemstva koji pokušavaju, često nevješto, pomoći.

Njihova upornost, velikodušnost, kreativnost i gostoljubivost su bez premca.

Oni i njihova dijaspora su najvrjedniji učitelji. Kao i vi, pale svijeće jedni drugima, tjerajući tamu, spajajući svijet svjetlom.

To je priroda globalne zajednice. WSJ me može citirati o tome.

Želio bih završiti parafrazirajući dr. Ernesta Holmesa iz 1931. godine:

“Otkrijte da je svijet dobar. Gledajte na svakog muškarca ili ženu kao na dušu koja se razvija. Neka vaš um bude umjeren onom ljudskom mudrošću koja odbacuje laži koje nas razdvajaju i neka postane obdaren snagom, mirom i ravnotežom koja nas može ujediniti u cjelovitost.”