Živjeti zajedno u miru i harmoniji: pozdravne riječi konferencije

Dobrodošli! Oduševljen sam i počašćen što sam ovdje s vama. Hvala što ste nam se danas pridružili. Pred nama je inspirativan i fascinantan program.

Ali prije nego što počnemo, želio bih s vama podijeliti nekoliko misli. Mi ljudi imamo tendenciju da sebe vidimo kao da smo sačinjeni od krvi i mesa, kostiju i tetiva, zastora odjeće, pramena kose, pogođeni uvjetima izvan naše kontrole.

Mi mislimo jedni za druge da smo obične mrlje u masi; zatim na scenu dolazi Gandhi ili Emerson, Mandela, Einstein ili Buddha, a svijet je u čudu, vjerujući da oni nikako ne mogu biti sastavljeni od iste stvari od koje smo ti i ja.

To je nesporazum, jer u stvarnosti riječi i djela onih kojima se divimo i koje štujemo ne znače ništa ako ih ne možemo razumjeti. I ne bismo mogli shvatiti njihovo značenje osim ako već nismo bili opremljeni da vidimo istine kojima podučavaju i učinimo ih svojima.

Mi smo mnogo više nego što mislimo – Fasete istog blistavog dragulja. No, to nije uvijek lako vidljivo.

Primjer za to… Prošlog svibnja Wall Street Journal objavio je članak čiji je suautor američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, general pukovnik McMasters. Istakla se jedna rečenica:

To glasi: "Svijet nije globalna zajednica, već arena za nacije, nevladine aktere i tvrtke da se uključe i natječu za prednost."

Srećom, samo zato što netko na poziciji moći kaže nešto ne znači da je to istina.

Pogledajte oko sebe ljude u ovoj sobi. Što vidiš? Vidim snagu, ljepotu, otpornost, dobrotu. Vidim ljudskost.

Svatko od nas ima priču koja nas je započela na putu koji nas je doveo do toga da smo danas ovdje.

Htjela bih podijeliti svoju s vama. Prije trideset godina pozvan sam da pomognem domorodačkim narodima koji su opasni otpad i staro streljivo zagađivali njihovu zemlju. Bio sam ponizan tom mogućnošću. Zatim sam na putu kući vidio naljepnicu na braniku na kojoj je pisalo "Ako će sljedbenici voditi, vođe će ih slijediti." Dakle, obavio sam posao.

Kasnije je nastavio služiti na području sukoba i stabilizacije za krhke države diljem svijeta s UN-om, vladama, vojskama, donatorskim agencijama i cijelom abecedom humanitarnih organizacija.

Otprilike trećinu mog vremena proveo sam na sastancima s vodstvom zemlje domaćina, trgovcima oružjem, veleposlanicima, trgovcima, zapovjedništvom oružanih snaga, vjerskim vođama, gospodarima droge/ratovima i direktorima misija.

Puno smo naučili jedni od drugih, a vjerujem da smo i nešto dobro postigli. Ali ono što je na meni ostavilo neizbrisiv trag je vrijeme koje sam proveo izvan tih dvorana, s onu stranu prozorskog stakla.

Tamo ljudi svaki dan, često živeći u najtežim i najopasnijim okruženjima bez funkcionalne vlade, samo s povremenim pristupom hrani, čistoj vodi ili gorivu, neprestano pod prijetnjom, postavljaju svoje štandove na tržnici, sade usjeve, brinu o djeci , čuvao životinje, nosio drva.

Unatoč dugotrajnom svakodnevnom radu u očajničkim okolnostima, pronašli su načine da rade zajedno kako bi pomogli sebi, svojim susjedima i, što je najvažnije, strancima.

Na veliki i mali način, oni otklanjaju neke od najnepremostivijih, najnerješivijih problema na svijetu. Oni dijele ono što znaju i ono malo što imaju s drugima, raseljeni zbog rata, moćnika, društvenih nemira, pa čak i sa strancima iz inozemstva koji pokušavaju, često nevješto, pomoći.

Njihova upornost, velikodušnost, kreativnost i gostoljubivost su bez premca.

Oni i njihova dijaspora su najvrjedniji učitelji. Kao i vi, pale svijeće jedni drugima, tjerajući tamu, spajajući svijet svjetlom.

To je priroda globalne zajedniceWSJ me može citirati o tome.

Želio bih završiti parafrazirajući dr. Ernesta Holmesa iz 1931. godine:

“Otkrijte da je svijet dobar. Gledajte na svakog muškarca ili ženu kao na dušu koja se razvija. Neka vaš um bude umjeren onom ljudskom mudrošću koja odbacuje laži koje nas razdvajaju i neka postane obdaren snagom, mirom i ravnotežom koja nas može ujediniti u cjelovitost.”

Dianna Wuagneux, Ph.D., predsjednica emeritus ICERM-a, govori na godišnjoj međunarodnoj konferenciji o rješavanju etničkih i vjerskih sukoba i izgradnji mira 2017., New York City, 31. listopada 2017.

Podijeli

Vezani članci

Religije u Igbolandu: raznolikost, relevantnost i pripadnost

Religija je jedan od socioekonomskih fenomena s neospornim utjecajem na čovječanstvo bilo gdje u svijetu. Koliko god se činila svetom, religija nije važna samo za razumijevanje postojanja bilo koje autohtone populacije, već ima i politički značaj u međuetničkim i razvojnim kontekstima. Povijesnih i etnografskih dokaza o različitim manifestacijama i nomenklaturama fenomena religije ima napretek. Nacija Igbo u južnoj Nigeriji, s obje strane rijeke Niger, jedna je od najvećih crnačkih poduzetničkih kulturnih skupina u Africi, s nepogrešivim vjerskim žarom koji implicira održivi razvoj i međuetničke interakcije unutar tradicionalnih granica. Ali vjerski krajolik Igbolanda neprestano se mijenja. Do 1840. dominantna religija Igboa bila je autohtona ili tradicionalna. Manje od dva desetljeća kasnije, kada je na tom području započela kršćanska misionarska aktivnost, pokrenuta je nova sila koja će naposljetku rekonfigurirati autohtoni vjerski krajolik tog područja. Kršćanstvo je postalo patuljasto nadmoć potonjeg. Prije stote obljetnice kršćanstva u Igbolandu, islam i druge manje hegemonističke vjere pojavile su se kako bi se natjecale protiv autohtonih Igbo religija i kršćanstva. Ovaj rad prati religijsku diverzifikaciju i njenu funkcionalnu važnost za skladan razvoj u Igbolandu. Svoje podatke crpi iz objavljenih radova, intervjua i artefakata. Tvrdi da će se, kako se pojavljuju nove religije, religijski krajolik Igboa nastaviti diverzificirati i/ili prilagođavati, bilo radi inkluzivnosti ili ekskluzivnosti među postojećim i religijama u nastajanju, radi opstanka Igboa.

Podijeli

Prelazak na islam i etnički nacionalizam u Maleziji

Ovaj je rad dio većeg istraživačkog projekta koji se usredotočuje na uspon etničkog malajskog nacionalizma i nadmoći u Maleziji. Dok se uspon etničkog malajskog nacionalizma može pripisati raznim čimbenicima, ovaj se rad posebno usredotočuje na zakon o prelasku na islam u Maleziji i je li on ojačao osjećaj etničke malajske nadmoći ili nije. Malezija je multietnička i multireligijska država koja je 1957. godine stekla neovisnost od Britanaca. Malajci kao najveća etnička skupina oduvijek su smatrali islamsku religiju sastavnim dijelom svog identiteta što ih odvaja od drugih etničkih skupina koje su dovedene u zemlju tijekom britanske kolonijalne vladavine. Iako je islam službena religija, Ustav dopušta da druge vjere mirno ispovijedaju Malezijcima koji nisu Malajci, naime etničkim Kinezima i Indijcima. Međutim, islamski zakon koji regulira muslimanske brakove u Maleziji nalaže da se nemuslimani moraju obratiti na islam ako se žele vjenčati s muslimanima. U ovom radu tvrdim da je zakon o prelasku na islam korišten kao sredstvo za jačanje osjećaja etničkog malajskog nacionalizma u Maleziji. Preliminarni podaci prikupljeni su na temelju intervjua s malajskim muslimanima koji su u braku s ne-Malejkama. Rezultati su pokazali da većina malajskih ispitanika smatra prelazak na islam imperativom kako to zahtijevaju islamska vjera i državni zakon. Osim toga, oni također ne vide razlog zašto bi se ne-Malejci protivili prelasku na islam, jer će se nakon vjenčanja djeca automatski smatrati Malajcima prema Ustavu, koji također uključuje status i privilegije. Stavovi ne-Malejaca koji su prešli na islam temeljeni su na sekundarnim intervjuima koje su vodili drugi znanstvenici. Budući da je biti musliman povezan s biti Malajcem, mnogi ne-Malajci koji su se obratili osjećaju se lišenim osjećaja vjerskog i etničkog identiteta i osjećaju se pod pritiskom da prihvate etničku malajsku kulturu. Iako bi promjena zakona o pretvorbi mogla biti teška, otvoreni međuvjerski dijalozi u školama i javnom sektoru mogli bi biti prvi korak u rješavanju ovog problema.

Podijeli